Obrambeni, domovinski ili građanski rat?

Uz presudu Međunarodnog suda pravde Ponovno se troši mnogo vremena i energije naših nekih visokih političara, koji se svaki na svoj način trudi potvrđivati da smo vodili obrambeni rat. Ako se ponovno čita osvrte mnogih novinara iz 2015. godine nakon presude Međunarodnog suda pravde u Haagu moglo se je zaključiti da smo spor izgubili i s time je ta epizoda ili pokušaj završen. Radi istine i važnosti te presude za Republiku Hrvatsku želim objaviti ekskluzivni intervju s prof. Daškom dana 8. 2. Damaska2015. odmah nakon objave haaške presude, kako slijedi: „O presudi Međunarodnoga suda pravde u Haagu 3. veljače 2015. svoje je mišljenje u intervjuu za HTV 8. veljače 2015. dao prof. dr. sc. Mirjan Damaška, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale i član hrvatskoga pravnog tima: 'Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati na umu da se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu. Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene Sud pravdeosobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina. Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid, a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskoga pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda MKSJ-a, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj'. S obzirom na navedeno, bez obzira na njezin ishod, može se zaključiti da je spomenuta tužba Hrvatske protiv Srbije bila potrebna da bi se domaća i međunarodna javnost na cjelovit način upoznala s događajima iz Domovinskoga rata, a posebice s njegovim uzrokom. Važnost je te tužbe i u tome što su otvorena neka pitanja o kojima se do tada nije raspravljalo pred MKSJ-om (npr. odgovornost srbijanskoga vodstva i vrha JNA za agresiju na Hrvatsku i počinjene zločine). Dakako, posebna je važnost i u samoj činjenici da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za spomenutu tužbu, jer to potvrđuje zaključak da rat u Hrvatskoj nije bio građanski. I na kraju, u kontekstu određivanja važnosti 1995. u hrvatskoj povijesti, presuda Međunarodnoga suda u Haagu važna je i kao pravna potvrda činjenice da tijekom i nakon operacije 'Oluja' nije bilo genocida te da 'Oluja' nije bila 'udruženi zločinački pothvat', kako se ta definicija pokušala nametnuti'“. Tko pročita ovaj intervju, pa i ako nije pročitao cijelu presudu, može mu biti jasno da sva ta prepucavanja skreću pozornost s pravog problema, a koji glasi: „zašto ne tražite plaćanje ratne štete?“. Mira Ivanišević/hkv.hr