Vijesti Najčitanije
OVO TREBA PROČITATI: Ubitačan odgovor dr. Darka Bekića Miloradu Pupovcu
Na skupu u Bačkoj Palanci srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić Hrvatsku je usporedio s Hiterovom Njemačkom, a Pupovac je to mirno slušao što je u Hrvatskoj shvaćeno kao prešutna podrška Vučićevim izjavama.
Po povrtaku u Hrvatsku, na brojne napade da mu je, kao zastupniku Hrvatskog sabora, bilo mjesto u Kninu na proslavi Oluje, a ne s Vučićem i Dodikom u Bačkoj Palanci, Pupovac je odaslao javno priopćenje navodeći da “razumije svoje sugrađane Hrvate”.
Na njegovu objavu reagirao je dr. Darko Bekić, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije.
Dr. Bekić piše:
SRPSKO STANOVNIŠTVO KOJE SE POVUKLO U SRBIJU NAKON ‘OLUJE’ NISU BILI CIVILI!
“Ovu, naizgled, bogohulnu tezu treba, naravno, objasniti. Pri tome, polazim od strategije JNA koja se temeljila na vojnoj doktrini razvijenoj u NOB-u i dalje, u poslijeratnom razdoblju, nakon sukoba Tita s Informbiroom.
Ta doktrina, poznata kao “općenarodna obrana i društvena samozaštita” (ONO i DSZ) temeljila se na marksističkoj teoriji “naoružanog naroda” ali i hajdučko-uskočkoj tradiciji kršćanskih naroda na tromeđi Austrijskog i Osmanskog carstva, odnosno, Mletačke Republike (“Morlakija”, “Triplex Confinium”), od 16. do 19.stoljeća.
U hajduke i uskoke ili, kako bi se danas reklo – “paravojne formacije” – odlazilo se zbog straha od progona turskih vlasti, iz osvete, ali i zbog izbjegavanja vojne obveze, plaćanja harača itd.
U NOB-u, odnosno, u poslijeratnoj,Titovoj Jugoslaviji, JNA je bila “inicijator naoružavanja” koja:”…poziva narod pod oružje da bi se osigurao povoljan odnos snaga u živoj sili.”(…) Naoružavanje naroda pojavljuje je se i kao akt obrane zajednice od agresije a ostvaruje se na poziv države koju je vojnički ugrozila druga država”(D.Simić, Naoružani narod…., Politička misao, Vol.19, No.1-2,1982.)
Na ovoj teorijsko-doktrinarnoj osnovi, JNA je 1990., po uputstvima Slobodana Miloševića i srpske političke elite, na teritoriju tzv.Republike Srpske Krajina, angažirala ukupno srpsko stanovništvo, a ne samo mobilozirane i uniformirane “petokolonaše”. Svaki stanovnik, čak i maloljetne osobe, bio je kadrovska rezerva za popunjavanje paravojnih jedinica, a njihove obitelji djelovale su kao hajdučk-uskočki “jataci” u vrijeme turskih ratova.
Riječju, egzodus srpskog stanovništva iz Hrvatske nakon poraza u “Oluji” nije bio zbjeg nedužnog civilnog stnovništva koje u međunarodnom pravu ima poseban, zaštićeni status, već povlačenje poraženog, neuniformiranog dijela svesrpske vojne sile.
U tom smislu, masovni povratak izbjeglih Srba u hrvatske krajeve u kojima su živjeli do agresije ne bi značio zaštitu i obnovu jedne, u ratu postradale nacionalne manjine, već povratak kadrovske rezerve za moguću novu agresiju na demokratsku Hrvatsku, ali i “glasačke mašine” za sve separatističke ili/i autonomaške političke programe, dok god je u Beogradu na vlasti velikosrpska, četnička ideologija i politika.”
