Pismo Esther Gitman iz takozvane države Hrvatske

Draga Esther, Ti znaš da se ne dopisujemo javno. I vjerujem da vjeruješ da ja nikad ne bih bila toliko indiskretna da tvoja razmišljanja, poticaje i poruke upućene meni “šeram” dalje i činim ih javnim. Ali tvoj e-mail savjesti i poziva na odgovornost, koji si na tipično tvoj način bombardiranja naših savjesti uputila meni, Željku, Dragi, Ini, Maci… nije bio samo pismo nama. To je pismo službenoj Hrvatskoj, takozvanoj hrvatskoj državi koja je još jednom ostala iznenađena i začuđena jer su Srbi u sjedištu UN-a u New Yorku priredili izložbu o koncentracijskom logoru Jasenovcu, u tradiciji velikosrpske mitomanije i falsifikata. Probudite se, molim vas! Ti meni i nama pišeš: “Tužna sam kad čitam vijesti o novim pothvatima Gideona Griefa, ali nisam iznenađena. Hrvatska Vlada, hrvatski profesori, novinari, svećenstvo i obični građani učinili su, nažalost, malo kako bi spriječili ‘morske pse’ poput Zuroffa i Griefa da iskrivljuju dio vaše povijesti. Vi ste uvijek zaprepašteni kada se nešto protiv vas objavi u medijima, ali ubrzo nakon toga živite svoje živote kao da se ništa nije dogodilo.” “Pogledajte Srbe, koji su počinili strašne zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata i komunističke ere, ubijajući još uvijek neistražen broj nedužnih ljudi i snoseći za to tek minimalnu odgovornost. Zašto? Jer stalno rade, rade dan i noć. Rade godinama kako bi izmijenili svoj imidž u dva strašna razdoblja novije povijesti. Unajmili su strane povjesničare, daju stipendije onima koji žele pisati u njihovu korist u posljednjih 70 godina. Vlada, svećenstvo, intelektualci, svi su uključeni u to. I rezultat je sjajan, oni se danas prikazuju kao žrtve dvaju hrvatskih režima.” I ti ne bi bila ti da na kraju tvoje lekcije nama nije uslijedio poziv da učinimo nešto: “Molim vas, probudite se, očistite ime svoga naroda, ime nadbiskupa Stepinca i svih onih koji su dali svoj život za vas. Arhivi su prepuni materijala kojima to možete učiniti, samo ako to želite, ako imate sustavni plan, financije i ustrajnost.” I dakako da si nam još jednom stavila na raspolaganje sebe i tisuće dokumenata koje si prikupila, da još jednom pomogneš, iako svjesna da “kako vrijeme prolazi, to postaje sve teže, ako ne i nemoguće”. Draga Esther, mi kojima pišeš znamo da ti nemaš osobnih razloga i interesa pozivati Hrvate da speru ljagu kolektivne krivnje sa svog imena, niti nas podsjećati koliko je cinično da nam tu krivnju nameću iz Srbije, prve “Judenfrei” države u porobljenoj Hitlerovoj Europi. Jer, kao djevojčica morala si s majkom bježati iz Sarajeva, iz tadašnje NDH, da biste spasile život, da ne biste kao tisuće vaših sunarodnjaka Židova u NDH postale žrtve rasnih zakona i skončale u Jasenovcu ili Auschwitzu. A nakon oslobođenja na komunistički način, oduzeli su vam imovinu, koju ti do danas nisu vratili niti restituirali. I opet ste morale bježati pred režimom. No ovaj put ste imale državu u koju ćete otići – Izrael. Tvoj je pristup životu gledati njegovu ljepšu stranu i tražiti dobro u ljudima, pa si vjerojatno zato za temu svoje doktorske disertacije odabrala temu spašavanja Židova u NDH, napisala o tome knjigu “Kad hrabrost prevlada”, dalje istraživala i dalje pisala o onima koji su spašavali ljude, a ne o onima koji su ih ubijali, ushićena dokumentima koji pokazuju što su sve činili obični ljudi, Hrvati, da bi spasili svoje susjede Židove, svoje liječnike Židove, a posebno zadivljena svime što je spašavajući ljude bez obzira na rasu i vjeru činio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Kolaborantska jezgra Ljudima koji danas upravljaju hrvatskom državom, hrvatskom kulturom, hrvatskim obrazovanjem, sve kada bi i željeli shvatiti, nije lako shvatiti o čemu ti govoriš kad sve nas, a osobito njih u čijim su rukama moć i novac, pozivaš da zaštitimo svoj narod od nametanja kolektivne krivnje. Kako da nasljednici jugoslavenskih komunističkih aparatčika, u mentalnom, a najčešće i u biološkom smislu, koji danas upravljaju takozvanom hrvatskom državom, njezinom kulturom, njezinim obrazovanjem uopće razumiju što ti njima i nama želiš reći? Da si na vrhuncu svoje poduzetničke karijere, kada je tvoj biznis bio na prekretnici da iz milijunskog preraste u bilijunski, u svojem životnom šestom desetljeću odlučila da ti je dosta novca i upisala doktorat? Da si bila presretna kad si od američke države dobila Fulbrightovu stipendiju i svoj prelijepi stan na rubu newyorškog Central Parka zamijenila kopanjem po netaknutim kutijama u zagrebačkim arhivima, a da nisi prethodno prošla niti jedan partijski tečaj jugoslavenske povijesne dogme. Oni ne mogu, a i ne žele razumjeti zašto ih godinama moliš da napokon prevedu na engleski dokumente o blaženom Alojziju Stepincu koje su svojedobno poslali u Yad Vashem predlažući ga za Pravednika među narodima i priloživši dokumentaciju – na hrvatskom jeziku. Još manje mogu razumjeti motive tvoga angažmana: ti se toliko trudiš da bi ostavila istinu svojim unucima. A oni su naučili samo sjediti, na naslijeđenim stolicama u takozvanoj hrvatskoj državi da bi sačuvali laži svojih djedova. Zato će, draga Esther, tvoj poziv državi da se probudi i zaštiti od velikosrpske propagande još jednom, bojim se, ostati bez odaziva. Ali tvoja predanost istini možda može pomoći probuditi nas, koji nismo željeli ljusku od države. S kolaborantskom jezgrom iznutra. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija