Šutjelo se “gromko” sve do naših dana! Neka se Bog smiluje svima – i živima nama, i onima u jamama!

Vukić ističe da “na lubanjama pobijenih nema prostrijelnih tragova, što upućuje na to da su žrtve zaklane i bačene u špilju-jamu ili žive u njoj zazidane. Novopronađena  „jama hrvatskih žrtava “ se nalazi u selu Krš, desno od kosinjskoga mosta, poznatog kao remek djelo hrvatske mostogradnje, na nadmorskoj visini 534 m n/m, desetak minuta hoda uz brdo iznad župnog stana pravoslavnog popa. O tome je Ivan Vukić (iz Gospića) objavio prilog u časopisu POLITIČKI ZATVORENIK (br. 240, ožujak 2012.). Na tu skupnu grobnicu ukazali su mu jedan bogoslov i jedan župnik, nakon čega su je obišli 7. siječnja ove godine. Već sutradan, 8. siječnja 2012., Vukić je kao predsjednik HDPZ-a Podružnice Gospić usmeno podnio prijavu Policijskoj upravi ličko-senjskoj, Hrvatskog sokola 2, 53000 Gospić, protiv nepoznatog počinitelja bestijalnoga ratnog zločina. Zamolio je također neka se žurno djeluje, jer su svjedoci izrazili bojazan da će dokazi biti uništeni. Predmnijevaju da vjerojatno još ima živih svjedoka, a možda i izvršitelja toga strašnog zločina. Obećano mu je da će policija žurno i profesionalno odraditi svoj posao te o tome izvijestiti mjerodavne institucije i hrvatsku javnost. No, piše Vukić, kako nije bio obaviješten je li išta u tom smislu obavljeno, mjesec dana poslije toga (8. veljače 2012.) u pisanom je obliku podnio kaznenu prijavu Županijskomu državnom odvjetništvu u Karlovcu, Trg hrvatskih branitelja 1, 47000 Karlovac. “Zločin je strašan, a još su strahotniji strah i nepovjerenje ljudi prema institucijama hrvatske države! Ljudi u strahu, gotovo šaptom, kao da se boje, sluša li netko sa strane, svjedoče o tom i drugim zločinima Titovih partizana. Ne vjeruju policiji, ni sudbenoj vlasti, ni hrvatskoj vladi! Kakva je to država, u kojoj puk strahuje i ne vjeruje državnim institucijama?” pita (se) gosp. Vukić te nastavlja: “Umjesto da policija istraži svaki prijavljen ili u medijima objavljen pojedinačni ili mnoštveni (masovni) zločin i grobište, a sud svojom presudom umiri puk i zaustavi širenje straha i mržnje, tromošću i ignoriranjem prijava stvaraju se uvjeti da se predaja o nasiljima i zločinstvima prenosi usmeno s naraštaja na naraštaj. Tako se prenose strahovi i mržnja, koja buja i prijeti da u nekom trenutku eksplodira nekontroliranim buntom i nezaustavljivim valjanjem ulicama.” U želji i opravdanoj nadi (naivnoj, tj. tipično hrvatskoj!) da će taj zločin imati sudski epilog, Vukić je istoga dana pismom istog sadržaja o kaznenoj prijavi obavijestio bivšeg predsjednika Republike Hrvatske dr. Ivu Josipovića, bivšeg  predsjednika Hrvatskog sabora Borisa Šprema i bivšeg  predsjednika “ONE vlade” Zorana Milanovića. Zamolio ih je da se zauzmu da njihovi službenici provjere i izvijeste ih jesu li redarstvene vlasti i državno odvjetništvo profesionalno obavili svoju zadaću. Jer nužno je reći istinu, sudskim presudama pravno okončati slučajeve, zaustaviti širenje mržnje i sve prepustiti povijesnoj znanosti. Također, piše Vukić, “krajnje je neljudski i ispod svake civilizacijske razine dopuštati da kosturi – kojih god ljudi – ostaju nepokopani. U takvu stanju i kosinjske ljudske kosti samo podjaruju zapretanu, ali neugašenu mržnju. Kosti se moraju prenijeti na groblje i pokopati . Uz kaznenu prijavu gosp. Vukić je priložio i CD, na kojem su jezive fotografije što svjedoče o bestijalnim zločinima Titovih “antifašista”, predvođenih komunističkom partijom. Vukić ističe da “na lubanjama pobijenih nema prostrijelnih tragova, što upućuje na to da su žrtve zaklane i bačene u špilju-jamu ili žive u njoj zazidane.