Višnja Starešina: Institucionalno sljepilo za vukovarske žrtve

Prvi put sam se suočila s čudnovatim odnosom hrvatskih institucija prema žrtvama zločina u Vukovaru u sudnici Haaškog suda. Bilo je to početkom 1998. godine, nakon godine sprovoda vukovarskih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice na Ovčari i drugih masovnih grobnica, kada ste svakodnevno na hrvatskoj televiziji mogli vidjeti izvještaje njihova pogreba, uz državne počasti, prekrivene hrvatskim zastavama, uz počasne plotune… U tada još početničkom Haaškom sudu sudilo se za taj zločin Slavku Dokmanoviću. Ondje su žrtve prvi put dobivale imena i lica, a ne samo zastavu i statistiku. Potresno svjedočenje Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koja sam ikada vidjela pred Haaškim sudom bilo je sjećanje vukovarskog urara Vladimira Leopolda Vebera na svog sina Sinišu. Nakon što je otac Veber neobično mirno ispričao kako je nakon napada na grad Siniša pristupio obrani, završio u bolnici, „nestao“ nakon što ga je JNA odvela 20. studenoga 1991., kako ga je tražio sve do 1996., sve dok ga nisu pozvali na identifikaciju žrtava Ovčare, tužitelj je iz vrećice izvukao zlatni lančić i pružio ga ocu. Otac je zaplakao prepoznavši lančić koji je majka poklonila Siniši za 22. rođendan, nekoliko mjeseci prije smrti. “Je li još nešto specifično patolog primijetio na Sinišinu tijelu?“, pitao je tužitelj. Otac se prisjetio:“ Da, pitao me je li mi sin bio sportaš, jer su mu mišići na potkoljenici bili toliko jaki da su spljoštili kost“. I ispričao je kako je Siniša godinama veslao u poznatom vukovarskom osmercu, s kojim je bio višestruki prvak bivše Jugoslavije, a baš su tog ljeta uoči rata intenzivno trenirali, pripremajući se za europsko prvenstvo u veslanju. Sanjali su o zlatnoj medalji. Cijela je sudnica plakala: tajnice, sudski poslužitelji, case menadžerice, pomoćne tužiteljice… Čak je i uvijek hladnom britanskom sucu Richardu Mayu drhtala brada od susprezanja suza. Sudnica je bila puna Siniše Vebera, njegova čamca i njegovih snova o europskoj zlatnoj medalji, koje je JNA prekinula, odvevši ga iz bolnice i pogubivši ga na mrcilištu stočne farme Ovčara. Hrvatske institucije zvane HRT i Hina niti jednom nisu poslale svoje izvjestitelje na to suđenje. A osobito sam začuđena bila saznavši da s Vukovarcima koji su dolazili svjedočiti u Haag prethodno nije kontaktirala niti jedna hrvatska institucija vezana uz kazneni progon. Ni tajne službe, ni DORH ni policija ni tajne službe zamaskirane u nevladine udruge… Nitko. Usporedbe radi, u procesima koji su vođeni istodobno protiv Hrvata iz Lašvanske doline, bošnjačka obavještajna služba AID je izabirala i pripremala svoje svjedoke toliko očito i potpuno da je bilo komično slušati kako svi govore isti tekst. Ali institucija je radila svoj posao. Drugi put sam se susrela sa začuđujućim odnosom hrvatskih institucija prema zločinima u Vukovaru i njihovim žrtvama 2010. godine, kada sam pripremala dokumentarac „Zaustavljeni glas“ o Siniši Glavaševiću i drugim žrtvama Ovčare. U međuvremenu je održano nekoliko suđenja za Ovčaru pred beogradskim sudom i suđenje Šljivančaninu, Radiću i Mrkšiću pred Haaškom sudom. Ni u tih daljnjih 12 godina niti jedna hrvatska institucija nije kontaktirala hrvatske svjedoke na tim suđenjima. I ne samo to, tada sam saznala da niti jedna hrvatska institucija nema forenzičke nalaze žrtvava ekshumiranih s Ovčare. Jer se hrvatski državni odvjetnik još 2002. dogovorio s haaškim i beogradskim tužiteljem da forenzički nalazi, kao i sva ostala dokumentacija vezana uz Vukovar, idu u Beograd. Kako bi oni mogli suditi. Beogradska manipulacija Dakle, hrvatske institucije uopće nisu željele znati što se dogodilo u Vukovaru nakon okupacije. Ali su zato unisono pljeskale suđenju u Beogradu. A samo malo pažljiviji pogled u njegove transkripte pokazuje da je riječ o bezočnoj manipulaciji kako bi se odgovornost za zločine prebacila s vrha JNA i njezine obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, na njihove suradnike iz paravojnih postrojbi. Da im olakša i prepusti posao, hrvatsko državno odvjetništvo se u sporazumu sa beogradskim partnerima odreklo nadležnosti za kazneni progon za zločine počinjene u srpskim logorima. Te 2010. godine hrvatske institucije još uvijek nisu imale niti popis „nestalih“ u srpskim logorima. Jer je to teško utvrditi. Zato valjda nisu niti pokušali: nakon onih prvih informativnih policijskih razgovora s logorašina poslije razmjena zarobljenika, više ih nitko iz hrvatskih tijela kaznenog progona nije ništa pitao. Ali su se zato institucije čudile kako je malu kaznu dobio Šljivančanin, kako je oslobođen Šešelj? Pa tako što su srpske institucije radile svoj posao. A hrvatske su im institucije od pravosudnih, policijskih, obavještajnih do medijskih pasivno ili aktivno pomagale da zaštite od kaznene odgovornosti vrh JNA i KOS-a, da promijene paradigmu srpskog osvajačkog rata u građanski, da njegove žrtve i u Vukovaru i diljem Hrvatske ostave bez lica i pravne zadovoljštine, pokrivene statistikom i zastavom. Reagirale su žurno jedino kada je trebalo zaustaviti policijsku istragu inspektora Nikole Kajkića. Zato razumijem prosvjed vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave protiv takvih institucija i njihovih pokrovitelja. Baš kao i strah Andreja Plenkovića i nelagodu njegovih kolega da žrtvama pogledaju u lice. Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr