PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI ZLOČINI I PREŠUĆENA HRVATSKA STRATIŠTA

Komunistički i partizanski zločini nad Hrvatima ne počinju tek Bleiburgom i poraćem 1945. godine. Poraće je bilo vrhunac sustavne likvidacije, ali obrazac revolucionarnog nasilja, progona hrvatskih sela, obračuna s civilima, svećenicima i politički nepoželjnima vidljiv je već od 1941. godine.

Taj se dio hrvatske povijesti desetljećima gurao pod tepih jer se nije uklapao u službeni mit o “narodnooslobodilačkoj borbi”. No hrvatske žrtve iz 1941., 1942., 1943. i 1944. godine jednako su stvarne kao i žrtve poraća.

Donji Mosti, 10. travnja 1941.

Donji Mosti kod Bjelovara važni su kao rana s početka rata. Dana 10. travnja 1941. ubijeno je 11 hrvatskih seljaka. Taj se zločin ne može ubrojiti u klasične partizansko-komunističke zločine jer su ga počinili pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, odnosno 2. konjičkog puka “Car Dušan Silni”, ali ga treba uvrstiti u širi prikaz prešućenih hrvatskih stradanja od 1941. nadalje.

Donji Mosti pokazuju da hrvatska civilna krv počinje teći već u prvim danima rata. Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća sela Donji, Srednji i Gornji Mosti dala su 71 poginulog i ubijenog mještanina, među njima i župnika Viktora Milera, ubijenog u ožujku 1945. godine.

Brotnja, 27. srpnja 1941.

Brotnja kod Srba jedno je od mjesta koje ruši službeni mit o 27. srpnju kao bezgrešnom “ustanku naroda Hrvatske”. Toga dana i u danima koji su slijedili stradali su hrvatski civili, među njima i članovi obitelji Ivezić.

Dok je komunistička historiografija slavila “ustanak”, hrvatske obitelji pamtile su kuće, krv, strah i smrt. Brotnja je zato nezaobilazna kada se govori o zločinima prikrivenima iza parole ustanka.

Boričevac, kolovoz 1941.

Boričevac je jedno od najtežih hrvatskih stradanja iz 1941. godine. Hrvatsko stanovništvo bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, preostali stanovnici su ubijeni, a selo je uništeno.

Boričevac nije stradao kao vojno uporište, nego kao hrvatsko selo. Njegovo uništenje i onemogućavanje povratka Hrvatima nakon rata pokazuje kako se ratni zločin pretvarao u dugotrajnu političku i demografsku posljedicu.

Krnjeuša, kolovoz 1941.

Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca jedno je od najtežih stratišta hrvatskog katoličkog stanovništva u zapadnoj Bosni. Ubijani su civili, žene, djeca i svećenici, a katolička zajednica gotovo je zatrta.

Krnjeuša je važna jer pokazuje da ustanički val 1941. nije bio samo borba protiv okupatora, nego je u pojedinim krajevima prerastao u krvavi obračun s hrvatskim civilnim stanovništvom.

Zrin, rujan 1943.

Zrin je jedno od najvažnijih mjesta partizansko-komunističkog zločina tijekom samoga rata. U rujnu 1943. partizanske snage napale su hrvatsko selo Zrin. Ubijeni su mještani, kuće su spaljene, stanovništvo protjerano, a povratak desetljećima onemogućavan.

Zrin nije samo mjesto zločina. Zrin je simbol brisanja jednog hrvatskog sela iz života, prostora i pamćenja. Ako se želi razumjeti kako su izgledali partizansko-komunistički zločini prije Bleiburga, Zrin je jedan od najjačih dokaza.

Daksa kod Dubrovnika, listopad 1944.

Nakon ulaska partizanskih snaga u Dubrovnik, na Daksi su bez redovitog sudskog postupka likvidirani ugledni Dubrovčani, svećenici, intelektualci i civili označeni kao neprijatelji nove vlasti.

Daksa je važna jer pokazuje da revolucionarna odmazda počinje već tijekom rata, čim partizanske strukture preuzmu vlast na određenom području.

Dubrovnik i okolica, 1944.

Uz Daksu, nakon partizanskog preuzimanja Dubrovnika i okolice uslijedila su uhićenja, obračuni, likvidacije i zastrašivanje građanskog, katoličkog i hrvatskog sloja. Riječ je o obrascu koji će se 1945. proširiti na cijelu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Široki Brijeg, veljača 1945.

Široki Brijeg jedan je od najpoznatijih simbola stradanja franjevaca i hrvatskog katoličkog puka. Partizanske snage ubile su franjevce i druge osobe povezane sa samostanom i okolicom.

Široki Brijeg pokazuje da je komunistički obračun imao i snažnu protukatoličku dimenziju. Nije se radilo samo o vojnom sukobu, nego i o udaru na duhovni identitet hrvatskog naroda.

Hercegovina, Mostar i okolica, 1945.

Na području Hercegovine i Mostara 1945. uslijedili su obračuni s hrvatskim stanovništvom, svećenicima, intelektualcima i stvarnim ili proglašenim protivnicima novog režima. Zločini nad civilima i svećenstvom dio su istog obrasca revolucionarne odmazde.

Odžak, 1945.

Odžak je simbol posljednjih borbi i poratne odmazde nad hrvatskim stanovništvom Bosanske Posavine. Nakon sloma obrane slijedili su progoni, likvidacije i obračuni s poraženima i civilima.

Odžak pokazuje da za mnoge Hrvate rat nije završio svibnja 1945., nego se nastavio kroz odmazdu, progone i nestanke.

Rezime prvog dijela

Od Donjih Mosti 1941., preko Brotnje, Boričevca, Krnjeuše, Zrina, Dakse, Dubrovnika, Širokog Brijega i Odžaka, vidi se da zločini nad Hrvatima nisu počeli tek poraćem, to nisu svi počinjeni zločini od strane partizansko-komunističke, ali su zločini bez kazne.

Poraće 1945. bilo je krvavi nastavak već uspostavljenog obrasca: civili, svećenici, sela, obitelji i svi politički nepoželjni mogli su biti označeni kao neprijatelji i uklonjeni bez prava, bez suda i bez istine.