RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 6. nastavak - 402 djece stradale u Domovinskom ratu: imena žrtava i zločini bez kazne

Broj 402 postao je simbol stradanja djece tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Ispisan je na spomen-obilježjima, ponavlja se na državnim komemoracijama i nalazi u obrazloženjima zakonskih inicijativa. Iza njega su djevojčice i dječaci ubijeni u podrumima, na kućnim pragovima, u obiteljskim kućama i na dječjim igralištima, ali i maloljetnici poginuli u borbama, od mina, zaostalih eksplozivnih sredstava i u drugim ratnim okolnostima.

Zbog toga broj 402 nije jednak broju pravomoćno utvrđenih ratnih zločina nad djecom. Nije svih 402 bilo civilima, za svaku smrt nije utvrđen počinitelj, a dio slučajeva naknadno je izbačen iz evidencije jer su osobe bile punoljetne ili njihova smrt nije bila povezana s ratnim djelovanjem.

Ipak, metodološka nepreciznost ne smije postati izgovor za prešućivanje neospornih zločina. Za brojna su djeca poznati ime, dob, mjesto i okolnosti ubojstva. Poznate su postrojbe koje su nadzirale područje, postoje svjedoci, policijski zapisnici, obdukcijski nalazi i kaznene prijave. Ono što u velikom broju slučajeva ne postoji jest pravomoćna presuda.

SLIJEDEĆI NASTAVAK: Zaboravljena djeca Domovinskog rata: poimenično dokumentirana ubojstva i zločini bez kazne

Kako je nastao broj 402?

Prvi veći zdravstveni pregled iz ožujka 1996. evidentirao je 267 djece, u dobi do navršenih 17 godina, koja su umrla kao posljedica rata. Evidentirano je i 1.044 ranjene djece.

Taj popis nije obuhvatio cijelu Hrvatsku. Temeljio se na podacima zdravstvenih ustanova, Ministarstva zdravstva i Ureda za žrtve rata te se pretežno odnosio na područje pod nadzorom hrvatskih vlasti. Podaci s okupiranih područja bili su nepotpuni ili nedostupni.

Prema toj evidenciji, 125 smrtno stradale djece bilo je s područja istočne Slavonije. Eksplozivne ozljede bile su uzrok približno polovine evidentiranih smrti, dok je oko 31 posto djece imalo strijelne ozljede.

Ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang u knjizi iz 2013., sastavljenoj na temelju podataka 58 zdravstvenih ustanova, naveo je 345 smrtno stradale djece i 108 djece s trajnim invaliditetom. Ni uz taj podatak nije objavljen potpun poimenični popis koji bi omogućio provjeru svih pojedinačnih slučajeva.

Broj 402 nastao je 2010. godine. Međuresorna Radna skupina za izradu Registra djece poginule uslijed ratnih razaranja spojila je podatke Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, MUP-a, tadašnjeg Ministarstva branitelja, Uprave za zatočene i nestale, nekadašnjeg Vladina Ureda za žrtve rata, Hrvatskog Crvenog križa, njegove Službe traženja i udruga civilnih stradalnika.

U zajednički popis unesena su 402 imena, uz napomenu da popis nije konačan.

Naknadna provjera Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pokazala je da su među 402 osobe bile i osobe starije od 18 godina te osobe čija smrt nije bila prouzročena ratnim djelovanjem. Radni broj zato je smanjen na 385.

Što se nalazi u novijoj bazi od 385 slučajeva?

Ravnatelj HMDCDR-a Ante Nazor u lipnju 2024. upozorio je da ni broj 385 nije konačan. Od 385 evidentiranih slučajeva provjereno ih je 315, odnosno približno 82 posto. Za još 70 osoba potrebno je dovršiti provjeru.

U deset slučajeva nisu poznate potpune okolnosti ili je upitna povezanost smrti s ratom. U 42 slučaja evidentirana je nesreća čiju povezanost s ratom treba dodatno provjeriti, dok se isto odnosi na 18 evidentiranih samoubojstava.

Među 385 smrtno stradale djece nalazi se 284 dječaka i 101 djevojčica. Četrdeset i četvero djece bilo je mlađe od šest godina, 93 između šest i 12, a 245 između 12 i 18 godina. Za troje nije bio poznat potpuni datum rođenja.

Najviše djece stradalo je tijekom prve dvije godine rata: 151 dijete 1991. te 136 tijekom 1992. godine. U bazi se nalazi i sedmero djece stradale 1996., jedno 1998. i jedno 2004. godine od posljedica zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava.

Za 120 djece kao okolnost smrti evidentirano je bombardiranje. U 131 slučaju evidentirana je nesreća, a u 27 samoubojstvo. Među evidentiranima je 50 maloljetnika sa statusom hrvatskog branitelja te 12 maloljetnih pripadnika srpskih snaga na okupiranom području.

To pokazuje zašto se broj 385, jednako kao ni ranijih 402, ne smije jednostavno predstavljati kao broj djece „koju je ubio agresor“. Smrt maloljetnog pripadnika oružane postrojbe u borbi nije automatski ratni zločin, kao što ni svaka nesreća u ratnim godinama nije nužno posljedica neprijateljskog djelovanja.

Za ovaj serijal najvažniji je podatak da je HMDCDR evidentirao najmanje 44 djece koju su srpske snage ubile iz neposredne blizine, izvan borbenih djelovanja ili neposredno nakon zarobljavanja. Tome treba pridodati djecu poginulu u nezakonitim i neselektivnim napadima JNA i srpskih snaga na gradove, sela, kuće, skloništa i igrališta.

Mirela Ljutak – prvo smrtno stradalo dijete

U vjerodostojnim javnim izvorima kao prvo dijete smrtno stradalo u Domovinskom ratu navodi se Mirela Ljutak iz Daruvara. Imala je deset godina.

Dana 26. kolovoza 1991., poslije 20 sati, počeo je minobacački napad pobunjenih srpskih snaga na Daruvar. Mirelina obitelj nalazila se u kući njezinih bake i djeda u Preradovićevoj ulici, nedaleko od osnovne škole.

Nakon prve eksplozije ukućani su krenuli prema skloništu. Druga granata pala je pred njegov ulaz. Mirelin otac Ivica poginuo je na mjestu. Majka Vera, sestra Danijela i Mirela teško su ranjene.

Mirela je prevezena u bjelovarsku bolnicu, gdje je tri dana poslije podlegla ozljedama. Pokopana je na daruvarskom groblju 31. kolovoza 1991. godine.

HRT i Hina kao datum stradanja navode 26. kolovoza, odnosno datum napada, dok detaljno preneseno svjedočanstvo Mireline školske prijateljice navodi da je toga dana ranjena, a preminula tri dana poslije. Zato je najpreciznije napisati da je ranjena 26. kolovoza i preminula 29. kolovoza 1991. godine.

Budući da HMDCDR-ov poimenični registar još nije konačan i javno objavljen u cijelosti, tvrdnju da je Mirela bila prva treba pripisati Hini, HRT-u i daruvarskim izvorima, a ne prikazati kao konačan rezultat dovršenoga državnog registra.

U Daruvaru je 23. travnja 2025., na Mirelin rođendan, otvoreno „Mirelino igralište“. Središnji element je spomen-klupica oblikovana po uzoru na košaru, kao podsjetnik na tradicijski obiteljski posao Mirelinih bake i djeda. Oko luka klupice posađena je bijela ruža bez trnja, kao simbol nježnosti i prekinutog djetinjstva.

Martina Štefančić – četiri i pol godine, pet prostrijelnih rana i odbačena kaznena prijava

Među najjasnijim primjerima izravnog ubojstva djeteta nalazi se slučaj Martine Štefančić, rođene 19. listopada 1987. godine. Imala je četiri i pol godine kada je ubijena u noći s 20. na 21. ožujka 1992. u okupiranom Borovu Selu.

Martina je živjela u kući obitelji Štefančić u Radničkoj ulici. Njezin otac Zdenko sudjelovao je u obrani Vukovara, nakon pada grada bio je zarobljen i odveden u logor u Srbiji. U kući su ostali Martina, njezina baka Bernardica i stric Željko.

Prema iskazu preživjelog Željka Štefančića i obiteljskim svjedočanstvima, oko tri sata poslije ponoći u dvorište su ušle četiri naoružane osobe. Pucale su iz automatskog oružja kroz prozor prostorije u kojoj su spavali civili.

Željko je uzeo Martinu i s majkom se pokušao skloniti u stražnju sobu. Napadači su razbili ulazna vrata i ušli u kuću. Željko je teško ranjen, ali je preživio. Bernardica Štefančić, stara 54 godine, i njezina četverogodišnja unuka ubijene su.

Obdukcijska dokumentacija, čije su dijelove objavili mediji i autori dokumentarnih priloga, bilježi da je Martina na tijelu imala četiri ulazne prostrijelne rane na prsnom košu i jednu na vratu. Bila je odjevena u pidžamu. Njezina dob, mjesto na kojem je ubijena i položaj civila koji su spavali u vlastitom domu ne ostavljaju prostor tvrdnji da je bila legitimnim vojnim ciljem.

Tijela Martine i Bernardice pronađena su tijekom mirne reintegracije, u lipnju 1998., na pravoslavnom groblju u Borovu Selu. Bile su položene zajedno u plitko ukopanom lijesu. Nakon ekshumacije ponovno su pokopane u obiteljskoj grobnici.

Prijava protiv sedmorice pripadnika Teritorijalne obrane

Udruga zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara 2019. podnijela je kaznenu prijavu protiv sedam osoba koje je povezala s interventnim vodom Teritorijalne obrane Borova Sela. U javnom izvješću o prijavi osumnjičenici su navedeni inicijalima V. M., M. M., R. L., D. S., G. S., Z. M. i Z. O.

Prijavitelji su tvrdili da raspolažu dokumentima okupacijskih vlasti, fotografijama očevida, izvornim negativima, iskazom preživjelog Željka Štefančića i izjavama tada maloljetnih svjedoka. Naveli su i da su četvorica osumnjičenih bila privedena okupacijskoj policiji, ali su ubrzo puštena.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 2022. odbacilo je kaznenu prijavu. Cjelovito i anonimizirano rješenje o odbačaju nije pronađeno na službenim stranicama DORH-a, zbog čega nije moguće neposredno provjeriti svaki dokaz, pravnu kvalifikaciju i razlog odluke.

Prema saborskim istupima koje su prenijeli Hina i više medija, odbačaj je obrazlagan nedostatkom dokaza protiv dijela prijavljenih osoba, ocjenom vjerodostojnosti dvoje svjedoka koji su u vrijeme događaja imali 12 i 14 godina te činjenicom da su pojedine prijavljene osobe ranije bile obuhvaćene oprostom ili pomilovanjem. Dio osumnjičenih u međuvremenu je umro, dok su drugi živjeli u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili skandinavskim državama.

Upravo navod o oprostu zahtijeva službeno objašnjenje. Članak 3. Zakona o općem oprostu izričito izuzima počinitelje ratnih zločina. DORH je i sam ranije naglašavao da taj zakon nije mogao biti primijenjen na osobe protiv kojih se postupalo zbog ratnih zločina.

Bez objave cjelovitog rješenja nije poznato je li se spominjani oprost odnosio na neko drugo, ranije kazneno djelo, na drukčiju pravnu kvalifikaciju ponašanja pojedinih osoba ili je javnosti nepotpuno preneseno obrazloženje državnog odvjetništva.

Ono što jest poznato: za ubojstvo Martine i Bernardice Štefančić nije podignuta optužnica, nije održano suđenje i nitko nije pravomoćno osuđen.

Do 29. srpnja 2026. u javno dostupnim izvješćima DORH-a o ratnim zločinima na širem vukovarskom području nije pronađen podatak da je nakon odbačaja iz 2022. otvorena nova istraga. To ne dokazuje da policijski izvidi ne postoje, ali njihov status javnosti nije razvidan.

Slavonski Brod – šestero djece ubijeno istoga dana, sedmo umrlo od posljedica ranjavanja

Slavonski Brod postao je nacionalni simbol stradanja djece. U gradskim i državnim evidencijama navodi se 28 smrtno stradale djece, najviše među hrvatskim gradovima.

Najteži napad dogodio se 3. svibnja 1992. Zrakoplovi JNA i srpskih snaga napali su grad nevođenim bombama velike razorne snage. Jedna bomba pogodila je kuću u naselju Jelas i urušila katove na podrum u kojem su se skrivali civili.

Ubijeni su:

• Marinko, Dalibor i Andrijana Marinković

• Ivana i Marko Petrović

• Tomislav Crnković

Krešimir Crnković, ranjen u istom napadu, preminuo je 3. rujna 1998. od posljedica ranjavanja. Zato dio izvora govori o šestero djece ubijene 3. svibnja, dok HMDCDR u širem obračunu navodi sedmero smrtno stradale djece povezanih s tim napadom.

Dana 27. svibnja 1992. granata ispaljena sa srpskih položaja na Motajici pogodila je dječje igralište u naselju Plavo polje. Ubijeni su dvanaestogodišnji Dejan Mijatović, šestogodišnja Sabina Hodžić i trinaestogodišnji Bojan Timarc, dok je više djece ranjeno.

Za zračne i topničke napade u kojima su ubijena slavonskobrodska djeca nitko nije pravomoćno osuđen. Nisu sudski individualizirani piloti, topničke posade, osobe koje su određivale ciljeve ni zapovjednici koji su odobravali uporabu oružja velike razorne snage protiv naseljenog grada.

Kostrići – djeca ubijena zajedno s majkom

U Kostrićima su 15. studenoga 1991. pripadnici srpske postrojbe „Kaline“, poznate i kao „Šareni“, ubili preostalo civilno stanovništvo te spalili selo.

Među ubijenima bili su mali Darijo i Tomislav Jurić, ubijeni zajedno s majkom. Službeni i lokalni izvori razlikuju se u navođenju njihove dobi, dijelom zbog računanja navršenih i kalendarskih godina. Hrvatski sabor 2025. naveo je da su imali pet i dvije godine.

DORH je 2016. otvorio istragu protiv deset osoba. Službeni činjenični opis obuhvaćao je ubojstva civila, među kojima majke i njezino dvoje djece, te paljenje kuća radi prikrivanja zločina.

Pred Županijskim sudom u Zagrebu skupina optuženika 2023. prvostupanjski je oslobođena jer sud nije smatrao dokazanim da su upravo optužene osobe bile u skupini koja je počinila ubojstva. Oslobađajuća presuda ne znači da zločina nije bilo, nego da individualna krivnja optuženika nije dokazana na razini potrebnoj za osudu.

U javno dostupnim objavama nije pronađena pravomoćna presuda kojom bi netko bio osuđen za ubojstvo Darija i Tomislava Jurića.

Široka Kula – Verica i Ivica Nikšić

U Širokoj Kuli i okolnim mjestima u listopadu 1991. ubijeni su deseci civila. Među najmlađim žrtvama bili su trinaestogodišnja Verica Nikšić i sedamnaestogodišnji Ivica Nikšić.

Verica je ubijena zajedno s majkom Mandicom u prvom masovnom ubojstvu 13. listopada. Žrtve su zatvorene u gospodarski objekt, ubijene, a objekt je potom zapaljen radi prikrivanja zločina. Veričini posmrtni ostaci nisu pronađeni.

DORH je 2016. otvorio istragu protiv osmorice bivših zapovjednika i pripadnika teritorijalne obrane i milicije „Teslingrad“. Međutim, presude koje su u Srbiji donesene za ubojstvo obitelji Rakić ne odnose se na Vericu i Ivicu Nikšić.

Za njihovo ubojstvo nije pronađena pravomoćna osuđujuća presuda.

Ovčara – maloljetne žrtve u predmetu koji je ipak došao do presude

Među maloljetnicima odvedenima nakon pada Vukovara i ubijenima na Ovčari 20. studenoga 1991. bili su Dragutin Balog, Tomislav Baumgartner i šesnaestogodišnji Igor Kačić.

Njihov položaj razlikuje se od smrti maloljetnika u borbenom djelovanju. Žrtve Ovčare nalazile su se pod nadzorom JNA, teritorijalne obrane i srpskih paravojnih skupina te su ubijene nakon zarobljavanja i odvođenja iz vukovarske bolnice.

MKSJ je utvrdio da je Mile Mrkšić zapovjedio povlačenje vojne policije JNA koja je čuvala zarobljenike, iako je znao za opasnost od nasilja. Mrkšić je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Veselin Šljivančanin osuđen je na deset godina zbog pomaganja mučenja zarobljenika.

Pred sudovima u Srbiji osuđeno je i više neposrednih počinitelja zločina na Ovčari. Presude obuhvaćaju skupinu ubijenih u kojoj su bili i maloljetnici, ali ne izdvajaju posebnu kaznu za smrt svakoga djeteta.

Tko je osuđen?

Ne postoji jedinstven popis osoba osuđenih upravo za smrt djece iz registra 402 ili novije baze od 385 slučajeva. Presude su vezane uz mjesta i događaje, a ne uz dob žrtava. Za Ovčaru su pred MKSJ-em pravomoćno osuđeni Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin, dok je više neposrednih počinitelja osuđeno pred sudovima u Srbiji. Te presude obuhvaćaju zločin nad skupinom zarobljenika u kojoj su bili maloljetnici, ali nisu procesuirani svi zapovjednici ni izvršitelji. Za ubojstvo Martine Štefančić i njezine bake nitko nije osuđen; kaznena prijava protiv sedmorice osumnjičenika odbačena je. Za smrt djece u zračnim i topničkim napadima na Slavonski Brod nema pravomoćno osuđenih. Za ubojstva Darija i Tomislava Jurića u Kostrićima optuženici su prvostupanjski oslobođeni, dok presude povezane sa Širokom Kulom nisu obuhvatile ubojstva Verice i Ivice Nikšić.

Zašto su smrti djece ostale bez pravomoćnog epiloga?

Prvi problem je što registar žrtava i evidencija kaznenih predmeta nisu javno povezani. HMDCDR vodi podatke o žrtvama, dok policija i DORH predmete vode prema događajima, osumnjičenicima, dokazima i stadiju postupka.

Javnost ne može pretražiti državnu bazu prema imenu djeteta i dobiti odgovor postoji li policijski predmet, istraga, optužnica, presuda ili službena odluka da nema dovoljno dokaza.

Drugi problem je identifikacija neposrednih počinitelja zračnih i topničkih napada. Potrebno je dokazati koja je posada ispalila projektil, koji je pilot upravljao zrakoplovom, tko je odredio cilj i tko je zapovjedio napad. Dnevnici letova, borbeni izvještaji, evidencije streljiva i zapovijedi uglavnom su ostali u vojnim arhivima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Treći problem odnosi se na zločine počinjene na okupiranom području. Hrvatski istražitelji nisu mogli pravodobno obaviti očevide. Tijela su spaljivana, skrivana ili premještana, a dokumentaciju su sastavljala tijela okupacijske vlasti. Preživjelih svjedoka često nije bilo.

Četvrti problem je nedostupnost osumnjičenika. Srbija i druge države godinama nisu izručivale vlastite državljane. Dio osumnjičenih umro je prije ispitivanja ili suđenja, dok su drugi nastavili živjeti izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

Peti problem je protek vremena. Svjedoci umiru, sjećanja postaju manje pouzdana, dokumenti nestaju, a rekonstrukcija zapovjednog lanca sve je teža. Ratni zločin ne zastarijeva, ali mogućnost njegova dokazivanja može nestati.

Slučaj Martine Štefančić pokazuje i šesti problem – nedovoljnu transparentnost odluka o neprovođenju kaznenog progona. Kada javnosti nije dostupno anonimizirano rješenje o odbačaju, nije moguće utvrditi koji je dokaz odbijen, koji svjedok ocijenjen nevjerodostojnim, na koga se odnosio oprost i je li provjerena odgovornost zapovjednika interventnog voda.

Spomenici čuvaju imena koja presude nisu obuhvatile

Spomen-obilježje „Prekinuto djetinjstvo“ u Slavonskom Brodu otkriveno je 2016. godine. Djelo Petra Dolića i Petre Tončić Lipovščak oblikovano je kao nedovršena slagalica čiji dijelovi nedostaju. Simbolizira prekinutu igru, mladost i živote koji nisu imali priliku biti dovršeni.

Ispred Osnovne škole Hugo Badalić nalazi se spomenik „Djevojčica“, rad akademskog kipara Antuna Babića. Postavljen je u spomen na djecu Slavonskog Broda, među kojima su bili brojni učenici te škole.

U Daruvaru je uređeno „Mirelino igralište“, dok se u Kostrićima nalazi spomen-kapela Gospe Žalosne. U Širokoj Kuli žrtvama je posvećen „Portal hrvatske povijesti“, a u Vukovaru spomenik „Otac i sin“ čuva uspomenu na Petra i Igora Kačića.

U travnju 2025. Hrvatski sabor dopunio je Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima te je 3. svibnja proglasio Danom sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. Datum je izabran u spomen na najkrvaviji dan stradanja djece u Slavonskom Brodu.

Spomendan je važan, ali ne može zamijeniti službeni poimenični registar, otvorene arhive, kaznene istrage i pravomoćne presude.

Broj je simbol, ali svako dijete mora dobiti svoj predmet

Iza broja 402 ne nalazi se jedna optužnica, jedna presuda ni jedinstvena metodologija. To je bio važan međuresorni pokušaj objedinjavanja raspršenih zdravstvenih, policijskih, humanitarnih i obiteljskih evidencija.

HMDCDR je naknadnom provjerom broj smanjio na 385, od kojih je 315 slučajeva ocijenjeno provjerenima, dok njih 70 još zahtijeva dodatnu provjeru. Brojevi 267, 345, 402 i 385 nisu nužno međusobno proturječni jer su nastali u različitim razdobljima, na različitim teritorijalnim osnovama i prema različitim kriterijima.

Ono što ne može biti predmet metodološkog spora jesu imena djece ubijene iz neposredne blizine ili u dokumentiranim napadima na civilne objekte.

Mirela Ljutak imala je deset godina kada je ranjena pred ulazom u sklonište. Martina Štefančić imala je četiri i pol godine kada je u pidžami ubijena rafalima u bakinoj kući. Darijo i Tomislav Jurić ubijeni su zajedno s majkom. Verica Nikšić ubijena je s trinaest godina, a njezini posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Djeca u Slavonskom Brodu ubijena su u podrumu i na igralištu. Maloljetnici s Ovčare ubijeni su nakon zarobljavanja.

Za dio zločina postoje presude, ali za većinu pojedinačnih smrti djece ne postoje osuđeni neposredni počinitelji ni zapovjednici.

Najvažniji posao zato nije samo utvrditi je li konačan broj 385, 402 ili neki treći. Potrebno je uz svako ime djeteta navesti datum, mjesto, uzrok smrti, poznatu postrojbu, broj policijskog ili državnoodvjetničkog predmeta, status postupka i podatak postoji li pravomoćna presuda.

Dok takva javno provjerljiva baza ne bude dostupna, broj 402 ostat će snažan nacionalni simbol, ali će iza njega i dalje ostati skrivena porazna činjenica: za velik broj poimenično poznate, ubijene djece počinitelji nikada nisu izvedeni pred sud.

Izvori: HMDCDR – podaci iz izlaganja ravnatelja Ante Nazora o bazama 402 i 385; Ministarstvo hrvatskih branitelja – sjećanje na djecu poginulu u Domovinskom ratu; Hrvatski sabor – Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu; Narodne novine – Zakon o uvođenju spomendana 3. svibnja; HRT/Hina – Mirelino igralište; MojPortal – Mirela Ljutak i obiteljsko svjedočanstvo; HKM – film „Otkrhnuti“ i slučaj Martine Štefančić; Večernji list – kaznena prijava za zločin nad obitelji Štefančić; Hina/tportal – odbačaj prijave u slučaju Martine Štefančić; Zakon o općem oprostu; DORH – ažurirano izvješće o predmetima ratnih zločina na vukovarskom području; Grad Slavonski Brod – sjećanje na 3. svibnja 1992.; PlusPortal – stradanje djece na igralištu Plavo polje; DORH – procesuiranje zločina u Kostrićima i Širokoj Kuli; Hrvatski sabor – Kostrići i djeca obitelji Jurić; Ministarstvo hrvatskih branitelja – Široka Kula; MKSJ – predmet Mrkšić, Radić i Šljivančanin; Fond za humanitarno pravo – pravomoćni epilog predmeta Ovčara u Srbiji;