SERIJAL: RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 4. nastavak

Zrakoplovi JNA u travnju i svibnju 1992. bombardirali su Metković, Opuzen, Klek, Ploče i druga mjesta u dolini Neretve, dok su srpske snage iz istočne Hercegovine topništvom gađale središte Metkovića. Policija je obavila očevide i podnijela kaznene prijave, a istrage su došle do pilota i pripadnika zapovjednog lanca. Ipak, više od tri desetljeća poslije nitko nije pravomoćno osuđen za pogibiju civila i razaranje neretvanskih gradova.

Metković i dolina Neretve tijekom proljeća 1992. nisu bili tek pozadina južnog bojišta. Preko toga područja prolazili su ljudi, ranjenici, izbjeglice, humanitarna pomoć i vojna logistika, dok su mostovi preko Neretve i Male Neretve imali veliko prometno značenje. U Metkoviću se nalazilo zapovjedništvo 116. brigade Hrvatske vojske, policijska postaja, ratna bolnica i druga infrastruktura važna za obranu juga Hrvatske.

Postojanje vojnih ciljeva, međutim, nije davalo JNA ni srpskim snagama pravo da bombardiraju čitave gradske četvrti ili da nevođenim bombama velike razorne snage napadaju ciljeve smještene među obiteljskim kućama. Međunarodno humanitarno pravo zahtijeva razlikovanje vojnih ciljeva od civila i civilnih objekata, zabranjuje neselektivne napade te nalaže razmjernost i poduzimanje mjera opreza.

U Metkoviću su 21. travnja 1992. tri bombe FAB-250 pale na naseljene dijelove grada. U kasnijim topničkim napadima projektili su ponovno pogodili obiteljske kuće, ugostiteljski objekt i benzinsku postaju. U Opuzenu je avionska bomba 10. svibnja ubila civila i ranila još petnaest osoba.

O svim tim događajima postoje policijski zapisnici, fotografije kratera, medicinska dokumentacija, popisi žrtava, podaci o bazama iz kojih su polijetali zrakoplovi te barem djelomično rekonstruiran zapovjedni lanac. Ono čega nema jest pravomoćna presuda.

Napadi su počeli prije najkrvavijeg dana u Metkoviću

Prvi evidentirani napad iz promatranog razdoblja dogodio se 19. travnja 1992., kada su zrakoplovi JNA raketirali uvalu Moračno i turističko naselje Klek. Prema zapisima Petra Bezera, tadašnjeg zapovjednika Policijske stanice Metković, počinjena je materijalna šteta, ali nije bilo stradalih.

Dva dana poslije uslijedio je najteži zračni napad na Metković.

Dana 21. travnja u prijepodnevnim satima zrakoplovi JNA djelovali su na području zapadne Hercegovine. U Metkoviću je zračna opasnost bila na snazi od 11.25 do 13.40 sati. Navečer, u 18.20, iz smjera Neuma i Vukova klanca pojavila su se četiri zrakoplova.

Na Metković i susjedno Gabela Polje izbacili su četiri bombe FAB-250, u narodu poznate kao „krmače“. Tri su pale na Metković, a četvrta na plastenike u Gabela Polju, gdje nije bilo ozlijeđenih.

FAB-250 je nevođena avionska bomba mase približno 250 kilograma, napunjena eksplozivom i namijenjena razaranju objekata, tehnike i utvrđenih položaja. U dijelu lokalnih tekstova bombe bačene na Metković nazivaju se kasetnim bombama, ali policijski i historiografski izvori za sam napad 21. travnja navode FAB-250. Ta oznaka odnosi se na klasičnu razornu bombu opće namjene, a ne na kasetno streljivo. To ne umanjuje težinu napada: riječ je o nevođenom oružju velike razorne snage upotrijebljenom u naseljenom gradu.

Hercegovačka ulica: dvije žene ubijene među kućama

Prva bomba pala je u Hercegovačku ulicu, na desnoj obali Neretve. U blizini su se nalazili benzinska postaja, nadvožnjak, željeznička pruga i skladište plina, koje je nekoliko dana prije napada bilo ispražnjeno. U dostupnim rekonstrukcijama pretpostavlja se da je jedan od tih objekata bio cilj, ali to nije sudski utvrđeno.

Bomba je pala uz kuću Ranka Roglića, koja je potpuno uništena. Nastao je krater dubok približno osam metara i promjera između 15 i 18 metara. Eksplozija, udarni val i geleri pogodili su okolne stambene objekte.

U svojoj kuhinji, za vrijeme večere, smrtno je stradala Ankica Ilić, rođena 1922. godine. Tridesetak metara od mjesta eksplozije poginula je Ankica Buljubašić, rođena 1964., izbjeglica iz Višića u Hercegovini.

Teško je ranjena Aninka Senta, kojoj su slomljene obje noge. U lokalnim evidencijama i rekonstrukcijama među ranjenima se navode i Jadranka Klapavić te Jozo Mijoč.

Napad je izveden u dijelu grada u kojem su se nalazile obiteljske kuće i drugi civilni objekti. Čak i ako se pretpostavi da je namjeravani cilj bila benzinska postaja, nadvožnjak ili skladište, ostaje neodgovoreno pitanje na temelju kakve je procjene dopušteno bacanje nevođene bombe od 250 kilograma usred naseljene ulice.

Put groblja: Anđelka Romović umrla tijekom operacije

Druga bomba pala je u Ulicu Put groblja, u starom dijelu Metkovića. U neposrednoj blizini nalazili su se crkva svetog Ilije i spremnici gradskog vodovoda.

Eksplozija je srušila kuće i porazbijala prozore na objektima u krugu od približno 200 metara. Ispred kućnih vrata teško je ranjena Anđelka Romović, rođena 1919. godine. Bez svijesti je prevezena u Ratnu bolnicu Metković, gdje je preminula tijekom operativnog zahvata.

U tome dijelu grada ranjeni su i Safet Garbo, odnosno Gabe prema drugom zapisu, Milan Bubalo, Igor Batinović i Tekla Mijić. Razlika u pisanju prezimena Safeta Garbe pokazuje zašto bi službene policijske i bolničke evidencije trebalo objediniti i javno razjasniti.

Napad u blizini spremnika vode dodatno otvara pitanje zaštite objekata nužnih za preživljavanje civilnog stanovništva. U javno dostupnim sudskim dokumentima nije utvrđeno jesu li spremnici bili planirani cilj, je li cilj bila obližnja crkva ili je bomba jednostavno promašila neki drugi objekt.

Bočina: bomba uz kuću i teško ranjeni poljoprivrednik

Treća bomba pala je u Ulicu Bočina, blizu tvornice Naronaplast, u kojoj se nalazilo zapovjedništvo 116. brigade HV-a. Pala je uz kuću Marka Matića, odnosno u obližnji tor, te napravila krater promjera približno deset i dubine oko tri metra.

Teško je ranjen Ante Mijić, rođen 1954., koji je radio na zemlji nekoliko stotina metara od mjesta eksplozije. Geler mu je otkinuo ruku ispod lakta i nanio druge ozljede. Nakon zbrinjavanja prevezen je u KBC Split.

U Ratnu bolnicu Metković primljen je i Damir Matutinović, pripadnik 156. brigade iz Makarske. Iz dostupnih izvora nije potpuno jasno je li ozlijeđen izravno u eksploziji treće bombe ili je njegovo primanje zabilježeno u istom vremenskom razdoblju.

Osam ili deset ranjenih – zašto se podaci razlikuju?

Lokalni izvor iz 2020. navodi tri poginule i osam ranjenih osoba. Drugi izvori, uključujući izvještaj objavljen nakon obustave istrage protiv pilota JNA, govore o četiri teško i šest lakše ranjenih, odnosno ukupno deset ranjenih.

Poimenične rekonstrukcije navode najmanje Aninku Sentu, Jadranku Klapavić, Jozu Mijoča, Safeta Garbu, Milana Bubala, Igora Batinovića, Teklu Mijić i Antu Mijića. U nekim zapisima dodan je Damir Matutinović, dok se dio lakše ozlijeđenih ne navodi poimence.

Razlika najvjerojatnije proizlazi iz različitog obuhvata: jedna evidencija može sadržavati samo stanovnike grada neposredno ranjene gelerima, druga i osobe ozlijeđene udarnim valom, naknadno primljene u bolnicu ili pripadnike postrojbi. Bez javno dostupnog objedinjenog bolničkog i policijskog popisa nije odgovorno jednu od brojki proglasiti konačnom.

Nesporno je da su poginule tri žene: Ankica Ilić, Ankica Buljubašić i Anđelka Romović.

Policijski očevid i prijava protiv nepoznatih počinitelja

Neposredno nakon bombardiranja Policijska stanica Metković na mjesta eksplozija uputila je kriminalističkog tehničara, inspektora i policajce. U očevidu je sudjelovao i inspektor zaštite od požara Policijske uprave Split Slobodan Jakić.

Izrađena su izvješća, zapisnici o očevidu i fotografski elaborati. Policijska stanica Metković 29. travnja 1992. podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja pod brojem 511-12-41 KU-140/92, nakon čega je otvoren istražni spis KIO 103/92.

Taj podatak važan je jer pokazuje da bombardiranje nije ostalo samo u ratnim dnevnicima ili novinskim izvješćima. Postojao je formalni kazneni predmet, krateri su dokumentirani, žrtve evidentirane, a ostaci oružja pregledani.

Ipak, u javno dostupnim objavama DORH-a, Županijskog državnog odvjetništva, Županijskog suda u Dubrovniku, Županijskog suda u Splitu i Visokog kaznenog suda nije pronađena optužnica ili presuda koja bi se izravno odnosila na ubojstva triju žena u Metkoviću 21. travnja 1992.

Topnički napadi iz istočne Hercegovine

Metković nije napadan samo iz zraka. Srpske snage iz područja Tasovčića, Klepaca i Prebilovaca u nekoliko su navrata topništvom gađale grad i njegovu okolicu.

Prvi evidentirani napad dogodio se 14. travnja, kada je nekoliko projektila palo na područje Bijelog Vira bez težih posljedica.

Mnogo teži napad izveden je 3. svibnja. Projektili su padali na središte Metkovića s obje strane Neretve. Prema policijskoj rekonstrukciji, među mogućim ciljevima bili su Policijska stanica i benzinska postaja, ali su pogođene uglavnom obiteljske kuće.

Ranjen je Andrija Čužić, koji je poslije preminuo u KBC-u Split. Još pet civila lakše je ranjeno, među njima i jedno dijete.

Novi topnički napad uslijedio je 8. svibnja. Ranjen je troje ljudi, a projektili su ponovno pogodili središte grada. Posebno je oštećena benzinska postaja Energopetrola. Jedna granata eksplodirala je između spremnika goriva i uređaja za točenje, izazvavši opasnost od veće eksplozije.

Tijekom vatrogasne intervencije ranjen je Renato Srna, koji je prevezen u Ratnu bolnicu Metković. Oštećen je i ugostiteljski objekt u blizini.

Policija je o topničkim napadima sastavila zapisnike te 15. svibnja podnijela kaznenu prijavu broj 511-12-41 KU-163/92. Posebno izvješće broj KU-163 i 164/92 20. srpnja 1992. poslano je tadašnjem Okružnom javnom tužiteljstvu u Splitu.

Prema Bezerovu zapisu, suradnjom policijskih postaja Metković i Čapljina utvrđen je identitet osoba povezanih s topničkim napadima. Navodi se da je riječ o bosanskohercegovačkim Srbima i aktivistima lokalnog SDS-a koji su nakon oslobađanja toga dijela Hercegovine pobjegli prema njezinu istoku.

Njihova imena nisu objavljena u dostupnom pravosudnom dokumentu, pa ih nije moguće odgovorno navesti kao optuženike. Nije pronađen dokaz da je protiv njih podignuta optužnica ili donesena presuda.

Opuzen: Mladen Bjeliš ubijen, petnaest osoba ranjeno

Zračni napadi nastavljeni su 10. svibnja 1992. U Metkoviću je raketiran Lučki most preko Neretve. Jedan projektil pao je u vodu, oštetivši vodovodne cijevi ispod mosta i obližnje zgrade, dok je drugi pogodio mehaničarsku radionicu poduzeća Razvitak.

Istodobno je napadnut most preko Male Neretve u Opuzenu. Na područje mosta bačena je bomba velike razorne snage. Poginuo je civil Mladen Bjeliš, rođen 1943. godine, dok je petnaest osoba lakše ranjeno. Ranjenici su zbrinuti u Ratnoj bolnici Metković.

U napadima na oba grada nastala je velika materijalna šteta, zbog čega su lokalne vlasti osnovale komisiju za njezinu procjenu.

Most može biti vojni cilj ako po svojoj uporabi učinkovito pridonosi vojnim djelovanjima i ako njegovo uništenje donosi konkretnu vojnu prednost. Međutim, ni napad na vojni cilj ne dopušta neograničenu civilnu štetu. Odgovornost ovisi o izboru oružja, točnosti obavještajnih podataka, očekivanim posljedicama za civile, alternativnim načinima napada i mjerama opreza koje su poduzeli zapovjednici i piloti. Ništa od toga za napad na Opuzen nije raspravljeno u javnom sudskom postupku.

Posljednji napadi u svibnju

Dana 12. svibnja kod Opuzena je ispaljeno više raketa, ali bez evidentiranih posljedica. Prema dostupnoj rekonstrukciji, glavni cilj toga dana bile su Ploče.

Novi napad na područje Metkovića izveden je 14. svibnja. Bombe su pale na Predolac, pri čemu je ranjeno troje građana, a zapaljena je i borova šuma.

Posljednji evidentirani zračni napad u ovoj seriji dogodio se 18. svibnja, kada su nakon djelovanja nad područjem Čapljine zrakoplovi izbacili više bombi i raketa na rubno područje tadašnje općine Metković. Prema policijskom zapisu, nije bilo žrtava ni veće štete.

Time je završio najintenzivniji ciklus zračnih i topničkih napada na hrvatski dio doline Neretve.

Što se zna o pilotima i zapovjednom lancu?

Istragom i operativnim prikupljanjem podataka utvrđeno je da je velik dio zrakoplova koji su napadali južnu Hrvatsku polijetao iz tadašnjeg Titograda, današnje Podgorice. Druga važna baza bila je u Mostaru. Prema istraživanju povjesničara Jakše Raguža, u napadima na hrvatsko Poneretavlje sudjelovalo je približno petnaest pilota.

Dana 24. travnja 1992. hrvatska protuzračna obrana oborila je zrakoplov G-4 kojim je upravljao potpukovnik Nikola Đerfi, pripadnik 172. lovačko-bombarderskog aviopuka sa sjedištem u Titogradu.

U izvješću 1. brigade „Tigrovi“ navedeno je da je Đerfi bio zapovjednik eskadrile, da je toga dana poletio zajedno s majorom Stanojevićem te da je zapovijed dobio od načelnika stožera, potpukovnika Marjanovića. Kao zapovjednik puka spominje se pukovnik Masić.

Đerfi je izjavio da je njegov zadatak bio napad na topnički položaj HV-a kod Gradca te da je ispalio 32 rakete prije nego što je pogođen. Priznao je i ranije borbeno djelovanje na području Hutova blata.

Taj dokument pomaže u rekonstrukciji postrojbe, baze i načina izdavanja zapovijedi, ali ne dokazuje da je Đerfi 21. travnja bacio bombu na Metković ili da je sudjelovao u napadu na Opuzen. Njegovo obaranje tijekom napada na vojni položaj zaseban je borbeni događaj i ne smije se automatski pretvarati u dokaz o počinjenju ratnog zločina.

Slično vrijedi za pilota Gorana Pantića. U brojnim lokalnim i medijskim tekstovima navodi se kao jedan od pilota koji su napadali Metković. Pantić je nakon obaranja zarobljen i poslije je svjedočio u postupku koji se odnosio na njegovo zatočenje. Međutim, nije pronađena javno dostupna optužnica, presuda, zapovijed za let ili drugi sudski provjeren dokument koji bi dokazao da je upravo on ispustio neku od triju bombi na Metković 21. travnja. Zato ga se može navesti kao pilota JNA povezanog s borbenim djelovanjem na tom području, ali ne kao pravomoćno utvrđenog počinitelja ubojstva triju žena.

Istraga protiv 27 pilota završila bez optužnice

Hrvatsko pravosuđe godinama je vodilo širu istragu protiv 27 pilota bivše JNA zbog zračnih napada na dubrovačko i neretvansko područje. Među javno imenovanima bili su crnogorski piloti Zoran Slavuljica, Miodrag Atanacković i Asim Pandžić, kao i piloti iz Srbije, Slovenije i Makedonije koji su služili u zračnoj bazi Golubovci kod Podgorice.

Na zahtjev hrvatskih pravosudnih tijela trojica crnogorskih pilota ispitana su u Crnoj Gori u ožujku 2009. Svi su zanijekali odgovornost.

Županijski sud u Dubrovniku 4. srpnja 2011. prekinuo je, odnosno obustavio istragu. Odluka je u javnosti potvrđena u siječnju 2012., nakon završetka diplomatske dostave. Kao razlog naveden je nedostatak dokaza. Povučene su i hrvatske tjeralice.

Problem je što cjelovito rješenje o obustavi nije javno dostupno. Zbog toga se ne može provjeriti koji su se konkretni napadi stavljali na teret svakom osumnjičeniku, je li bombardiranje Metkovića bilo izrijekom obuhvaćeno svim ili samo dijelom istrage te koji su dokazi nedostajali.

Obustava istrage zbog nedostatka dokaza nije oslobađajuća presuda. Sud nije utvrdio da piloti nisu počinili djela, nego da tada prikupljeni dokazi nisu bili dovoljni za nastavak kaznenog progona.

Tko je osuđen?

Prema javno dostupnim podacima provjerenima do 27. srpnja 2026., nitko nije pravomoćno osuđen za zračne i topničke napade na Metković, Opuzen i ostala mjesta u hrvatskoj dolini Neretve tijekom travnja i svibnja 1992. Protiv pilota koji je ispustio bombe na Metković 21. travnja nije pronađena potvrđena optužnica. Šira istraga protiv 27 pilota JNA obustavljena je zbog nedostatka dokaza. Nikola Đerfi i Goran Pantić nisu osuđeni za civilne žrtve u Metkoviću, a za identificirane pripadnike srpskih snaga povezane s topničkim napadima 3. i 8. svibnja nije pronađen javno evidentiran dovršen sudski postupak.

Zašto predmeti nemaju pravomoćan epilog?

Prvi problem jest individualizacija odgovornosti. Poznavanje baze, eskadrile i popisa pilota nije dovoljno za osudu. Potrebno je dokazati tko je upravljao pojedinim zrakoplovom, tko je izdao zapovijed, koje je naoružanje ukrcano, koji je cilj određen i koji je pilot izbacio bombu na točno određeno mjesto.

Za takav dokazni lanac potrebni su dnevnici letenja, operativne zapovijedi, evidencije naoružanja, izvješća pilota nakon izvršenih zadataka, radarski zapisi i svjedočenja pripadnika postrojbe. Većina dokumentacije nalazila se izvan Hrvatske, u vojnim arhivima Srbije i Crne Gore.

Drugi problem jest različit pravni položaj pojedinih napada. Lučki i cestovni mostovi, policijska postaja, zapovjedništvo brigade i skladišta goriva pod određenim uvjetima mogu predstavljati vojne ciljeve. Tužiteljstvo bi zato moralo dokazivati da je napad bio usmjeren na civile, da je bio neselektivan ili da je očekivana civilna šteta bila nerazmjerna konkretnoj vojnoj prednosti.

Treći problem jest prekogranična suradnja. Piloti i zapovjednici uglavnom su živjeli izvan Hrvatske, a države slijednice Jugoslavije godinama nisu izručivale svoje državljane. Ispitivanje trojice pilota u Crnoj Gori pokazuje da je međunarodna pravna pomoć postojala, ali nije proizvela dokaze dovoljne za optužnicu.

Četvrti problem jest protek vremena. Svjedoci stare i umiru, dokumenti nestaju ili ostaju nedostupni, sjećanja blijede, a naknadna identifikacija posada postaje sve teža. Ratni zločin ne zastarijeva, ali dokazi mogu postati nedostupni.

Peti problem jest nedovoljna javna transparentnost. DORH u svojim izvješćima objavljuje ukupne podatke o ratnim zločinima, ali ne postoji javna objedinjena kronologija neretvanskih predmeta. MUP-ovi godišnji statistički pregledi također ne razvrstavaju javno predmete prema Metkoviću, Opuzenu ili Pločama.

Stoga javnost ne zna jesu li izvidi nakon obustave istrage 2011. nastavljeni, jesu li ponovno provjeravani dnevnici letova, jesu li od Srbije i Crne Gore zatraženi vojni arhivi te postoji li još aktivan predmet protiv nepoznatih pilota ili topnika.

Što još treba razriješiti?

Potrebno je utvrditi tko je bio u četirima zrakoplovima koji su 21. travnja 1992. napali Metković, tko je odredio ciljeve, iz koje su točno baze poletjeli i kome su nakon povratka podnijeli izvješća.

Jednako je važno identificirati posadu zrakoplova koji je 10. svibnja napao mostove u Metkoviću i Opuzenu, pri čemu je ubijen Mladen Bjeliš. Za napade 12., 14. i 18. svibnja također treba utvrditi pilote, zapovjednike i ciljne mape.

Kod topničkih napada potrebno je javno razjasniti identitete osoba koje su, prema policijskom zapisu, bile utvrđene još 1992. godine. Treba odgovoriti je li protiv njih vođen postupak, jesu li ispitani u Bosni i Hercegovini, jesu li u međuvremenu umrli i zašto kaznene prijave KU-163/92 i KU-164/92 nisu dovele do presude.

Napokon, potrebno je objaviti ili barem detaljno sažeti razloge obustave istrage protiv 27 pilota. Bez toga obitelji poginulih ne mogu znati je li predmet propao zato što su osumnjičeni bili pogrešno identificirani, zato što nije dobivena dokumentacija iz vojnih arhiva ili zato što pojedine pilote nije bilo moguće povezati s konkretnim bombama i žrtvama.

Krateri su dokumentirani, ali odgovornost nije

Napadi na Metković i dolinu Neretve nisu nedokumentirani zločini iz kaosa bojišta. Policija je izašla na mjesta eksplozija, fotografirala kratere, popisala mrtve i ranjene te podnijela kaznene prijave. Ratna bolnica zbrinjavala je žrtve, lokalne komisije procjenjivale su štetu, a zarobljeni piloti pružili su podatke o bazama, eskadrilama i zapovjednicima.

Unatoč tomu, između dokaza da su napadi izvedeni i dokaza individualne kaznene odgovornosti ostala je praznina koju hrvatsko pravosuđe nije uspjelo premostiti.

U Metkoviću su tijekom promatranih napada poginule Ankica Ilić, Ankica Buljubašić, Anđelka Romović i Andrija Čužić. U Opuzenu je ubijen Mladen Bjeliš. Deseci ljudi bili su ranjeni, među njima dijete, poljoprivrednik koji je ostao bez ruke i vatrogasac ranjen dok je sprječavao eksploziju benzinske postaje.

Za njihove smrti i ranjavanja nitko nije pravomoćno osuđen. Nepoznati su neposredni izvršitelji, nema javno dostupne optužnice protiv zapovjednika, a istraga protiv 27 pilota završila je obustavom zbog nedostatka dokaza.

Metković i dolina Neretve zato ostaju primjer zločina čije su posljedice vidljive i poimenično poznate, ali čiji počinitelji i nalogodavci nisu dobili pravomoćan sudski epilog.

Status predmeta provjeren do: 27. srpnja 2026.
Kategorija: Povijest i sjećanje

Izvori: Petar Bezer – Braneći riječni grad; Like Metković – bombardiranje Metkovića 21. travnja 1992.; Metković News – tri poginule i osam ranjenih osoba; Slobodna Dalmacija – obustava progona pilota i podaci o žrtvama; Radio Slobodna Europa – obustavljen postupak protiv 27 pilota JNA; DORH – postupanje u predmetima ratnih zločina; DORH – Izvješće o radu državnih odvjetništava za 2025.; MUP – Statistički pregled za 2025.; Ratna bolnica Metković 1991.–1996. – stručni rad; ICRC – zaštita civilnog stanovništva, članak 51. Dopunskog protokola I; ICRC – razlikovanje civilnih i vojnih objekata; ICRC – zapovjedna odgovornost; Yugoimport – tehnički opis avionske bombe FAB-250.

SLIJEDEĆI NASTAVAK: Goran Pantić – ratni zločinac, žrtva ili svjedok? Što je dokazano o pilotu JNA, Metkoviću i Lori