114. GODINA OD SMRTI VELIKOG HRVATSKOG PJESNIKA S. S. KRANJČEVIĆA

                                                                      Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
                                                                                     I brda joj i dol;
                                                                  Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
                                                                                I… gutam svoju bol!

                                                                   I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
                                                                                Njen rug je i moj rug;
                                                                    Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
                                                                                 I ne vraćaju dug.

                                                                                             (…)

                                                                   Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
                                                                                     Zaorit ću ko grom:
                                                                        O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
                                                                                   To moj je, moj je dom!

                                                                                    (S. S. Kranjčević, iz pjesme "Moj dom")

 Veliki pjesnik i domoljub Silvije Strahimir Kranjčević napisao je neke od najljepših stihova što ih sadrži hrvatska nacionalna pjesnička riznica i zacijelo je jedan od naših najznačajnijih poeta.

 Rođen je u Senju 17. veljače 1865. godine, a umro u Sarajevu 29. listopada 1908. godine, u 44. godini života. Iz senjske gimnazije izbačen je zbog buntovna vladanja te ostaje bez mature. Potkraj 1883. godine kraće vrijeme pohađa sjemenište, također u rodnom Senju, a potom još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući zalaganju, pomoći i stipendiji biskupa Josipa Jurja Strossmayera, upisao se na učiteljski  tečaj. Neko je vrijeme (po povratku iz Rima) boravio u Zagrebu i tamo se družio s književnicima pravaškog političkog opredjeljenja. U hrvatskoj prijestolnici priprema i svoju prvu zbirku pjesama Bugarkinje (1885). Nije se uspio zaposliti kao učitelj u Senju, pa 1886. godine odlazi u Bosnu i Hercegovinu, te radi u školama u Bijeljini, Mostaru, Livnu i Sarajevu. U Sarajevo (gdje provodi ostatak života) dolazi na poticaj Konstantina Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu koji je pokrenuo književni časopis Nada. Trebao je to biti režimski list, ali je njegov pravi urednik bio Kranjčević. U devet godina, koliko je Nada izlazila (1895 – 1903), Kranjčević je od nje stvorio najutjecajniji, najugledniji i najbolji južnoslavenski književni časopis tog vremena. On se bez ikakve nacionalne i poetičke isključivosti pozivao ne samo na bosansko-hercegovačke, nego i na vodeće hrvatske i srpske književnike, neovisno kojem pravcu su pripadali (i pristaše moderne iz redova mlađih i one starije koji su zagovarali "narodni duh"), u čemu uspijeva samo zahvaljujući već stečenom autoritetu u književnim krugovima. Većinu svojih književnih kritika objavio je upravo u časopisu Nada, a nakon što je list prestao izlaziti, postavljen je (1904.) za ravnatelja trgovačke škole. Njegove Izabrane pjesme objavljene 1898. godine učinile su ga još poznatijim i promovirale u vodećeg hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je četiri godine poslije (1902.), a divot-izdanje Pjesama posmrtno,1908.

 Pjesnički opus Silvija Strahimira Kranjčevića prožet je gorljivim domoljubljem i dubokim intimnim, lirskim proživljavanjem koje ponekad poprima i prizvuk patetike, što ne umanjuje niti narušava bogatstvo, ljepotu i sklad njegova pjesničkog izričaja. Naglašena veza s nacionalnom poviješću i tradicijom naroda iz kojeg potječe podrazumijevala je i afirmativan odnos prema kršćanskoj vjeri i univerzalnim vrednotama (što je prepoznatljivo u njegovoj lirici od objavljivanja prve takve pjesme - Zavjet koja je tiskana u pravaškom časopisu Hrvatska vila 1883. godine). Kranjčević je po svemu pjesnik kršćanskih korijena i te religijske i duhovne vrijednosti prožimaju njegovo stvaralaštvo, ali on je s druge strane itekako svjestan svijeta u kojem živi, pa otvara nove teme i širi obzore - bez sujete, isključivosti i predrasuda, dokazujući tako širinu svoga duha i poštivanje Božjih i istodobno općeljudskih, humanih univerzalnih vrijednosti. Njegova poezija nije, međutim, religiozna u onom izravnom i nametljivom smislu niti ima didaktičku svrhu - ona je slojevita, složena i višestruko značenjska. Za razliku od baroknih hrvatskih pjesnika koji biblijske motive uzimaju kako bi potkrijepili svoja vjerska shvaćanja i stajališta, Kranjčević polazi od religiozne misli i biblijskog predloška s ciljem kreativnog, stvaralačkog čina. U svijetu koji gleda vlastitim očima, on u međusobnom sukobu misli i ideja traga za konačnim odgovorima o smislu i sudbini svijeta i čovjeka. Uzvišeni stil, snaga naracije, jake i uvjerljive, životne slike i deskripcija u organizaciji iskaza, ostali su temeljne i prepoznatljive značajke pjesama o univerzalnim problemima ljudske egzistencije i smislu povijesti, ali i društvenoj nepravdi i tiraniji. Neke njegove pjesme imaju naglašenu socijalnu notu, pa se Kranjčević smatra prvim domaćim "socijalnim pjesnikom" koji otvara prostor poetske vizije, ali i prvim radikalnim romantičarom u europskom smislu, neupitne imaginacije. Na neki način, on je sinteza puta što ga je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. stoljeću, ali i njegovo prekoračenje i dolazak u do tada netaknuta područja.

 Tako će Antun Gustav Matoš, primjerice reći kako "Sav njegov pesimizam dolazi otuda što svuda konstatuje da je zakon prirodni u istom nesuglasju sa našom 'srećom', sa našim moralnim potrebama, kao i zakon socijalni. Zato se on, u ime etičnog višega reda, u ime 'srca' a ne razuma, buni revoltira proti, bilo ono društvo ili 'fatum' zakon prirodni. Njegovo prometejstvo, njegov titanizam, jezgra njegove poezije je protest povrijeđenog moralnog osjećaja, naročito osjećaja pravičnosti."

(A.G. Matoš: "U sjeni velikog imena" u: Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1937., str. 710.)

 Dubravko Jelčić o Kranjčeviću nadahnuto kaže kako je bio "stvaralac velikih poteza, široko razmahnutih krila koja su se često, kad bi se raskrilio, zalupetala po stijenama što ograđivahu onu usku bosansku sredinu u kojoj je živio, pjesnik koji je zemaljske ljudske nevolje spontano proicirao u kozmičke odnose čime su njegove kompozicije postajale velebnije i preciznije. Pisao je poeziju titanske snage, ritmom koji je tutnjio kao tektonska grmljavina iz podzemlja, metaforama i parabolama koje imađahu grandiozne dimenzije".

(D. Jelčić, "Kranjčević", Globus, Zagreb, 1984., str. 33)

  Bio je najznačajniji hrvatski pjesnik XIX. stoljeća i most prema pjesništvu hrvatske moderne, a rasponom tema nadmašio je sve što je do tada postojalo u hrvatskom pjesništvu. Kranjčevićevo djelo doživjelo je priznanje i potpuno razumijevanje tek u godinama nakon Drugog svjetskog rata, a njegov pjesnički opus sastoji se od ukupno 421 pjesme objavljene u 4 zbirke.

 Pisao je i prozu, ali ona je ipak ostala u sjeni poezije po kojoj je ostao trajno upamćen u nacionalnoj književnosti kao istinska pjesnička i književna veličina, najznačajniji pjesnik hrvatskog realizma i jedan od najvećih uopće.

(Video) Eli! Eli! Lamâ Azâvtani? ～ Silvije S. Kranjčević (interpretira: Zlatko Crnković Crni):

 

 

Zlatko Pinter/PDN