BILJSKA ČETA: Svoje baranjsko selo branili su do posljednjeg daha
Na današnji dan, 3. rujna 1991. godine, u bitci za Baranju okupirano je Bilje, posljednje slobodno mjesto u Baranji.
Okupacija Baranje započela je već 3. srpnja kada je na to područje preko mosta kod Batine prešla iz Srbije kolona od šezdesetak tenkova i drugih borbenih vozila 36. mehanizirane brigade 12. novosadskog korpusa JNA. Potkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje zaposjele su snage agresora protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu. Nakon što je 22. kolovoza 1991. okupirana Darda, hrvatske snage i civili povukli su se prema Osijeku. U dogovoru sa zapovjedništvom 106. osječke brigade, Vladimir Velki okupio je skupinu dragovoljaca, „Biljsku četu ZNG-a“, koja se pod njegovim zapovijedanjem vratila braniti Bilje. U noći s 2. na 3. rujna, prema nalogu 106. brigade, Velki je popisao sve pripadnike njegove čete koja je branila Bilje, njih 72.
U rano jutro 3. rujna agresor je teškom minobacačkom paljbom krenuo u napad na Bilje, nakon čega je pješaštvo sastavljeno od lokalnih Srba i četničkih dobrovoljaca iz Srbije, zaštićeno oklopom JNA, pokrenulo veliki pješački napad. Malobrojne hrvatske snage koje su raspolagale tek puškama i jednim raketnim bacačem nisu se mogle obraniti od oko 800 pješaka potpomognutih tenkovima. Nakon žestokih borbi počelo je izvlačenje koje je završilo kasno poslijepodne, no iz Bilja se uspjelo probiti samo 50-ak hrvatskih branitelja. Okupacija Baranje okončana je tek 1997. godine mirnom reintegracijom.
U borbama su tog dana poginula jedanaestorica hrvatskih branitelja – Branko Kuti, Josip Kuti, Ferenc Bede, Bernard Kotarski, Hrvoje Kraljević, Čedomir Lazarević, Josip Lerinc, Ištvan Horvat, Nikica Lučić, Ivan Pakšić i Damir Rončević. Dio branitelja je zarobljen i naknadno, nakon teških dana u zarobljeništvu, razmijenjen, no devetorica njih zarobljeništvo nisu preživjeli – Željko Filipčić, Stanislav Strmečki, Anđal Zoran, Ivica Krkalo, Ivan Forijan, Branko Strmečki, Stevo Granfilder te braća Tibor i Janoš Sileš.
Priča braće Sileš iznimno je potresna i tužna, a Tibor je jedini zarobljeni branitelj tog dana za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. Trojica braće Sileš – Tibor, Janoš i Šandor, po nacionalnosti Mađari, u ljeto 1991. godine stavili su se dragovoljno na raspolaganje hrvatskim snagama. Tibor i Janoš kao pripadnici Zbora narodne garde, a Šandor kao pripadnik MUP-a. Jedino je Šandor preživio zarobljavanje kobnog 3. rujna. Pri povlačenju, Tibor je ranjen u ruku, te su se braća sklonila u podrum iščekjući noć kako bi se izvukli iz okupiranog Bilja.
Plan je bio izdržati do noći, a onda u proboj. Bili smo u svom selu, znali smo svaki ugao, sva polja, i bili smo sigurni da ćemo se u okrilju mraka izvući iz sela živi i zdravi. No oko 17 sati kroz selo su počeli prolaziti četnici i s njima vozila hitne pomoći. Netko je vikao da izađu na ulicu svi koji su ranjeni. Tibor, uplašen i u šoku od gubitka krvi, istrčao je i predao se. U tom trenutku naš plan o bijegu pao je u vodu. Okružili su nas, bacili smo oružje i odveli su nas kojekuda.
Šandor Sileš
Šandor je nakon 117 dana zarobljeništva dočekao slobodu u razmijeni, no njegova braća nisu bila te sreće. Odvedeni su u Dardu odakle im se izgubio svaki trag. Tijelo ubijenog Janoša pronađeno je „zakačeno“ na mostu u Bačkoj Palanci. Pokopano je bez imena na groblju u Novom Sadu, a tek je 2003. ekshumirano nakon čega je utvrđeno da se radi o Janošu koji je imao 34 godine kada je ubijen. Tibor Sileš imao je 28 godina kada je nestao, a za njegovim posmrtnim ostacima još se uvijek traga.
