'Boli me što je ubojica moga oca slobodan i što još nije kažnjen': kći poginulog snimatelja HRT-a progovorila o tragediji koja joj je obilježila život i potresla Hrvatsku '91.
Kad joj je toga 10. kolovoza 1991. poginuo Gordan Lederer, snimatelj Hrvatske radio-televizije (HRT) i jedna od prvih žrtava srpske agresije na našu zemlju, njegovoj kćeri Petri bilo je samo pet godina.
Voljeni tata, najvažnija muška figura u životu svakog djeteta, umro je na radnome mjestu, pogođen metkom snajperista dok je snimao hrvatske borce u akciji na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice. Poslije će se pokazati kako smrtonosni pogodak nije bio slučajan jer je u skupini vojnika među kojima se našao Gordan upravo on bio meta; padinu niz koju se otkotrljao gađalo se i ručnim bacačem granata.
Dan poslije njegove tragične pogibije novinar srpske nacionalne televizijske kuće RTS Vlado Mareš intervjuirao je snajperista za informativni program. Njegovu siluetu prepoznali su sugrađani iz Siska i jedan član obitelji te je javnosti ubrzo obznanjeno i njegovo ime.
Riječ je bila o Milanu Zoriću iz Rosulja pokraj Kostajnice, koji je za vrijeme ročne vojne službe uvježban za snajperista. Bio se priženio u Sisak, da bi početkom rata nestao. Poslije se hvalio kako je služeći JNA postao snajperist te da je pucao s namjerom da ubije, i to namjerno Gordana, a ne vojnike pokraj njega. Što se hrvatskog pravosuđa tiče, 28 godina poslije Zorić je slobodan čovjek.
ŠOK NA ČUKURU
Petra Lederer, liječnica i fotografkinja, kćer koju je Gordan dobio s bivšom intendanticom zagrebačkog HNK Anom Lederer, ne može se pomiriti s time da se čovjek koji je njezinu ocu oduzeo život šeće gradom kao da se ništa nije dogodilo.
– Ubojica, snajperist Milan Zorić, ponosio se svojih hitcem, kao vjerojatno i ostali koji su sudjelovali u lancu zapovijedi njegova ubojstva. Zašto onda mislite da bih uopće očekivala njegovu ispriku? Moja obitelj, pa tako ni ja, nismo bili obaviješteni niti da mu se sudilo na Vojnom sudu 1996. godine, kad je primijenjen Zakon o općem oprostu. Nisu nam rekli ni da se vodio drugi postupak na Županijskom sudu u Sisku 1999. godine, nakon kojega je osuđen na 15 godina zatvora zbog kaznenog djela ubojstva, niti da je ta presuda poslije odbačena. Činjenica da nismo znali ni o čemu samo je logičan slijed zbivanja u pravosuđu koje je u potpunosti zakazalo. Ubojica moga oca živi i dalje slobodno, nedaleko od njegova mjesta ubojstva, bez dana kazne za život koji je kukavički oduzeo – shrvano nam govori Petra, koja će i ove tužne obljetnice na očevu posljednjem počivalištu na zagrebačkom Mirogoju zapaliti svijeću i čekati da taj, kako ga zove, grozni dan majci i njoj što prije prođe.
Tek nakon 15 godina, do mjesta gdje je Gordan skončao život, Petru i njezinu majku odveo je očev kolega Dražen Šimić, koji je toga kobnog dana s njim bio na zadatku. Za obje je to bio neopisiv šok jer su, došavši na brdo Čukur, shvatile da se Gordan ubojici otvorio kao na dlanu, jednostavno nije imao šanse. Nije lako govoriti o tragediji koja je obilježila njezino odrastanje, no Petra nam je otvorila dušu i s nama podijelila svoje sjećanje na Gordana.
'BANIJSKA PRASKOZORJA'
– Iako sam imala samo pet godina, imam mnogo predivnih uspomena na to kratko vrijeme provedeno s tatom, od naših šetnji po Medvedgradu, posjeta Zoološkom vrtu, do igre izmišljenih intervjua pred njegovom kamerom. Jedino sjećanje koje mi izostaje jest trenutak kad mi je majka rekla da je tata poginuo, da ga više nema. Taj trenutak mi se i dandanas čini nestvaran. Znam ga samo iz priča drugih. No, sve prije toga, vrijeme provedeno s njim, emocije koje su ostale... To nitko ne može izbrisati ni oduzeti. Mama se uvijek trudila da se uz njega veže puno više radosti u sjećanjima nego tuge i tragedije koju nosi njegova smrt. Pričala mi je razne anegdote iz njihova života u studentsko i obiteljsko doba, o njegovu vrhunskom poznavanju povijesti, kao i o golemoj ljubavi prema kameri i fotografiji. Budući da su njegove snimke glavni razlog što je praćen i potom ubijen, nisam ih imala snage gledati. A osim kratke ratne snimke "Banijskih praskozorja" i emisije o "Velikoj sibirskoj eksploziji" iz 1989. godine, sve druge snimke su zapravo nestale bez traga – začuđeno će Petra.
– Nažalost, ne znamo tko je odgovoran za njihov nestanak. Tata je znao nekoliko tjedana prije pogibije da ga prate jer su mu u hotelu ušli u sobu i premetali stvari. Ne znamo kuda je što nestalo, počevši od tog dana pa nadalje – kaže.
Njezina baka Vlasta, Gordanova majka, bila je liječnica u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici "Sveti Duh", a od tuge za sinom ubrzo je i sama umrla. Nikad nije mogla prežaliti to što tadašnji zapovjednik zagrebačkog zbornog područja JNA, general Andrija Rašeta nije dopustio da se Gordana helikopterom prebaci do bolnice u Zagrebu i pokuša mu se spasiti život.
– Baka i djed bili su shrvani. Ona mi je jednom rekla da su taj dan umrle dvije osobe – njezin sin i ona. Majčino srce takvo što ne može nikada preboljeti. Baka je bila zaljubljena u medicinu i tom je ljubavlju zračila. Pitala sam je kao mala što bi bila po struci da se ponovno rodi. Ona je odgovorila: "Da se sto puta rodim – svaki put bih bila liječnica." Sada, kada sam i sama završila medicinu, razumijem o čemu je govorila. Djed je, s druge strane, nastojao biti snažan zbog mene i nadomjestiti mi barem mali dio očinske ljubavi i zaštite – kaže Petra, čija je majka mlada ušla u brak. Gordanu je bilo 27, a njoj 22 godine.
Ana je tada studirala komparativnu književnost i ruski jezik, dok je Gordan bio na snimateljskom odsjeku Akademije dramske umjetnosti. Na HRT-u je počeo raditi 1989. godine. Petru je Ana Lederer rodila u 23. godini, ubrzo nakon što je diplomirala. Iako je nastojala odgovoriti supruga od toga da ide na prve crte bojišnice, kad je počeo rat, njegov istraživački novinarski duh, kao i strast za otkrivanjem istine, bili su jači.
ISTINA I FANTAZIJA
Uz ljubav prema medicini, njihova hrabra Petra, koja je tijekom odrastanja trebala biti stoput jača od druge djece, njeguje i strast prema fotografiji. Završila je New York Institute of Photography, koji je iznjedrio brojne poznate fotografe. Najčešći motivi njezinih fotografija su životinje, priroda i igračke, a neke od fotografija posvetila je i ocu.
– Jednim dijelom svaki je moj dodir s kamerom posvećen tati, iako je tatina misija bila istina, a moja je fantazija. Imala sam nekoliko izložbi u inozemstvu, a nedavno sam se pojavila kao gost na godišnjoj izložbi snimatelja HRT-a na temu "Igra".
Naslovna fotografija skriva meni najljepšu priču. Naime, kad je mama vidjela da se moja ljubav prema fotografiji sve više razvija, donijela mi je jedan veliki kufer. Otvorivši ga, unutra sam našla hrpu tatine opreme! Bila sam izvan sebe od sreće! Dok sam sjedila za stolom i pažljivo čistila njegove filtre, na jedan od njih sletjela mi je – bubamara. Smatrala sam to predivnim znakom sreće, ali i porukom od tate te sam fotografiju nazvala "Dreamy bug" – nasmiješeno zaključuje Petra.
