BROJKE OTKRILE SVE, OVO JE STRAŠNO! Sad se zna koliko Hrvatska zaostaje za ‘majčicom’ Njemačkom: Plenkoviću će od pasti mrak na oči

S novom 2023. godinom bit će puno desetljeće otkako je Hrvatska članica Europske unije, a protegnut će se na nju i šengenska zona i područje eura. Glavni razlog te integracije, uz prihvaćanje i provedbe zajedničkih političkih i kulturnih vrijednosti suvremene Europe, jest i približavanje (“konvergencija”) stupnja razvijenosti Hrvatske razvijenijim i bogatijim europskim državama, pri čemu je uzor i cilj sustizanja Njemačka koja svojom gravitacijom najsnažnije djeluje na hrvatsku politiku i ekonomiju.

A događa li se zaista to približavanje? Ako da, kojom brzinom? Koliko će vremena trebati Hrvatskoj da se tom brzinom po razvijenosti izjednači s Njemačkom i je li to uopće ostvarivo?

Za usporedbu razvijenosti i životnog standarda uobičajeno se u literaturi koristi bruto domaći proizvod po glavi stanovnika, i to nominalni iznosi ili po paritetu kupovne moći (koliko je u Hrvatskoj, na primjer, u usporedbi s Njemačkom, moguće kupiti proizvoda i usluga za isti iznos novca). No u posljednjem izdanju redovnog mjesečnog biltena Bečkog instituta za proučavanje međunarodne ekonomije (WIIW), najboljem izvoru za ekonomsku analizu zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe, Grzegorz W. Kolodko, bivši zamjenik poljskog premijera i ministar financija, upozorava da “za mjerenje udaljenosti koja razdvaja države postoje obuhvatniji indikatori od bruto domaćeg proizvoda”.

Taj drukčiji pristup uspoređivanju životnog standarda Kolodko je primijenio na Poljsku, a u ovom ćemo ga tekstu primijeniti za mjerenje postojeće “udaljenosti” i brzinu približavanja Hrvatske i Njemačke.

Dodatni faktori

Inače se pojam konvergencije u politici i literaturi najčešće koristio i koristi se za provjeru “približavanja” neke zemlje članice Europske unije ispunjavanju minimalnih kriterija za preuzimanje eura kao domaće ili teritorijalne valute. Po tim mjerilima, koje su dvije zadnje velike krize, pandemija covida-19 i ruska agresija na Ukrajinu, prilično obezvrijedile, Hrvatska se brzo približava Europi. Prema “Convergence Reportu 2022” Europske komisije Europskom parlamentu i Vijeću iz lipnja ove godine, Hrvatska je potpuno prihvatila europske zakone o središnjoj banci i financijskom sustavu. Ispunila je i kriterij stabilnosti cijena, nema za Europu neprihvatljivo velik javni deficit, tečaj njezine postojeće valute kune je prema euru stabilan, a kamata na dugoročno zaduživanje bila je ljetos znatno niža od referentne vrijednosti.

Europska komisija bila je zadovoljna i hrvatskim ispunjavanjem dodatnih faktora poput vanjskotrgovinske bilance te integriranosti u eurozonu kroz trgovinu i investicije. No prigovorila je poslovnoj klimi lošijoj nego drugdje u Europi, korupciji i nerazvijenosti tržišnog (nasuprot bankovnom) financiranja, koje se ogleda u premalom tržištu za dioničarsko i privatno financiranje. Prema Europskoj komisiji, Hrvatska se mora pobrinuti za “ključne makroekonomske i institucionalne izazove” poput niskog udjela zaposlenih i radno aktivnih osoba u stanovništvu, nerazvijenosti radnih vještina, štetnog i kompliciranog poslovnog okruženja te niske kvalitete obrazovanja. To je izvrstan opis hrvatskog zaostajanja u Europskoj uniji deset godina nakon njezina priključenja. Tu je riječ o krupnim razlikama, no one se ipak smanjuju.

Godine 2013. u Njemačkoj je, prema Eurostatu, bilo zaposleno 73,6 posto stanovnika starih između 20 i 64 godine, a u Hrvatskoj 57,2 posto. Razlika je bila 16,4 postotna poena. Prema zadnjim podacima, u Njemačkoj radi 79,6, a u Hrvatskoj 68,2 posto radno sposobnog stanovništva, što znači da se razlika smanjila na 11,4 postotka.

Hrvatskoj je, dakle, trebalo gotovo desetljeće da u zaposlenosti stanovništva prevlada pet postotnih bodova, što znači da bi tom brzinom sustizanja isti udjel zaposlenih kao i Njemačka mogla imati za oko 20 godina.

Razlika u bogatstvu

No čitatelje će ipak više zanimati što je sa životnim standardom izraženim u kupovnoj moći. Da bismo prikazali tu dinamiku, promatrat ćemo zadnje desetljeće, od 2010. do 2021., zadnje godine za koju postoji verificirana statistika.

Na početku tog desetljeća prosječni Nijemac raspolagao je za potrošnju s točno tri puta više novca nego prosječni Hrvat; odnosno, promatrano po tekućoj potrošnji, bio je točno triput bogatiji: njemački realni BDP per capita iznosio je (po Eurostatu) 31.940 eura na godinu, a hrvatski 10.650 eura ili 33,34 posto njemačkoga. To je 2010. bila konkretna, realna razlika u bogatstvu koju je prosječni Hrvat osjetio kada je sa svojom realnom kupovnom moći doputovao u Njemačku: tamošnji su građani u prosjeku imali za potrošnju triput više novca, vozili su triput skuplji auto, ručali su i večerali u restoranu tri puta češće, ljetovali su u triput skupljem aranžmanu.

Kada je prosječni Nijemac 2010. godine doputovao u Hrvatsku, mogao je ovdje za stan, apartman ili kuću izdvojiti triput više novca nego prosječni Hrvat. No ta se razlika ipak donekle smanjila. Od 2010. do lanjske godine njemački je prosječni realni BDP porastao na 35.480 eura, a hrvatski na 13.780 eura, što znači da je dosegnuo 38,84 posto njemačkoga. Razlika se, dakle, otprilike u jednom desetljeću, smanjila za 5,5 postotnih bodova. Nastavi li se smanjivati tom brzinom, hrvatski će zaostatak prosječnog realnog bruto domaćeg proizvoda po stanovniku prema njemačkom od 61,16 posto nestati u idućih jedanaest desetljeća ili za sto i deset godina.

Toliko će prosječnom hrvatskom građaninu trebati da se po realnoj kupovnoj moći izjednači s prosječnim Nijemcem: stoljeće i jedno desetljeće. No postoji li neki pokazatelj hrvatskog sustizanja Njemačke koji bi dao optimističniji ishod?

Koncept i tehnika

“Što nam je važnije – raskorak u bruto domaćem proizvodu ili jaz u ljudskom i socijalnom kapitalu?”, pita u svojem eseju pod naslovom “Trećina stoljeća ekonomske preobrazbe” i Grzegorz W. Kolodko, danas profesor međunarodne političke ekonomije na varšavskom Sveučilištu Kozminski. I odmah nudi odgovor: “Bruto domaći proizvod nije vjerodostojan pokazatelj životnog standarda jer ne uzima u obzir važne faktore poput kvalitete ljudskog kapitala ili raspodjelu dohotka”. Promatrano iz te perspektive, može se reći da je puno primjereniji indikator “Indeks razvoja ljudskog kapitala korigiran za stupanj nejednakosti”, izvorno “Inequalitiy-adjusted Human Development Indeks (IHDI)”, koji za sve zemlje svijeta izrađuje i objavljuje međunarodna razvojna agencija organizacije Ujedinjenih naroda UNDP.
O neprimjerenosti bruto domaćeg proizvoda kao kriterija za stupanj razvoja neke države s Grzegorzom W. Kolodkom slaže se i europska statistička agencija Eurostat.

“BDP mjeri vrijednost ukupne finalne proizvodnje robe i usluga nekog gospodarstva u određenom vremenu. On obuhvaća robu i usluge za koje postoji tržište te proizvode opće države i neprofitnih ustanova. On je mjera ekonomske aktivnosti i koristi se također kao pokazatelj razvitka materijalnog životnog standarda neke zemlje. Međutim, njegova vrijednost kao mjere ekonomskog blagostanja je ograničena. Primjerice, BDP ne obuhvaća većinu neplaćenih kućanskih poslova niti uzima u obzir posljedice ekonomske aktivnosti poput štete nanesene okolišu.”

Problem nesumnjivo postoji i s bruto domaćim proizvodom po paritetu kupovne moći jer on iskazuje lokalno blagostanje koje može biti statistički uvećano zbog nižih lokalnih cijena dobara i usluga koje nisu međunarodno razmjenjive.

A što nam o stupnju razvijenosti, odnosno zaostajanju Hrvatske za Njemačkom govori UNDP-ov Indeks razvitka korigiran za nejednakosti u društvu, IHDI?

Koncept i tehnika izračunavanja tog indeksa vrlo su kompleksni i koga zanimaju, mogu ih naći na UNDP-ovim internetskim stranicama. Važno je samo istaknuti da IHDI svako pojedinačno područje ljudskog i socijalnog kapitala koje obuhvaća (zdravstva, obrazovanja, kulture, stanovanja itd.) “diskontira” za stupanj nejednakosti u dostupnosti tog područja prosječnom građaninu. Najviša (zapravo samo teorijska) vrijednost Indeksa je jedan, a 2010. godine Njemačka je u Europi imala jednu od najviših vrijednosti: 0,869.

Osobito porazno

Te, 2010. godine, Hrvatska je imala vrijednost IHDI indeksa od 0,758, što znači da je u razvoju ljudskoga kapitala prema Njemačkoj zaostajala 0,111 poen. Do danas je vrijednost Indeksa i za Njemačku i za Hrvatsku vrlo blago rasla i padala, da bi se prošle godine razlika smanjila na 0,086 bodova.

Hrvatskoj je tako za sustizanje Njemačke u razvijenosti ljudskog kapitala preostalo 0,086 bodova, razlika koju će aktualnom brzinom sustizanja, ne dogodi li se u međuvremenu neka nova nepredviđena drama, otkloniti za otprilike tri i pol dekade ili za oko 35 godina – pola tipičnog ljudskoga životnog vijeka.

Može se reći da po ljudskom kapitalu Hrvatska manje zaostaje za svojim idealom Njemačkom nego po nominalnom bruto domaćem proizvodu. Bolje stoji i u odnosu na “konkurente” u okruženju, druge zemlje članice Europske unije u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi. Gotovo isti nominalni BDP per capita kao i Hrvatska imaju i Poljska, Mađarska i Latvija, a osjetno manji samo Rumunjska i Bugarska. Na IHDI indeksu UNDP-a, međutim, iza Hrvatske su danas i Italija, i Španjolska i Portugal.

Nakon svega izloženog, šokantna je spoznaja kako je sustizanje razvijenijih zemalja spor, težak i inertan proces za koji se čini da ga je nemoguće pospješiti i ubrzati. Za Hrvatsku je osobito porazno to što njezin relativno velik hrvatski ljudski i socijalni kapital ne može stvoriti i veći nominalni bruto domaći proizvod.