Cigle „iz Jasenovca“ mogu, ali ne i iz Domovinskog rata. Zašto, zbog čega?

Prije dvije godine, u Gradskom parku u Varaždinu, neki kontraverzni umjetnik Zlatko Kopljar, izradio je i postavio skulpturu „K-19“ od cigli  koje je navodno otkupio u Jasenovcu. Taj „spomenik“ je i dobro naplatio od Grada Varaždina, i te naslagane cigle, evo, još uvijek „ukrašavaju“ varaždinski park.

Međutim, ponovno je vrijeme da se upitamo: Sjećate li se jednog od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata – Zida boli – , koji je bio sastavljen od 13.600 crvenih i crnih opeka, i na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila? Podignut je, za razliku od varaždinskog, bez kune, 26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.) i moja je malenkost tamo organizirala i „Doček Nove godine“, kojem je među ostalim, bila nazočna i majka Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Naime, tamo smo, dok su drugi veselo slavili, u taj ponoćni sat, dočekali Novu godinu, i zajedno s hrvatskim majkama molili za njihove najdraže. Takav „doček“ bio je i još je uvijek jedinstven u svijetu! Pored hrvatskih majki, velike zasluge za  Zid boli, veličanstveni i neponovljivi spomenik, ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.

Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, po nalogu pok. Milana Bandića, gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su članovi Saveza „rušili“ opeku, a s druge strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici su išli protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio  novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata. Lagao je. S druge pak strane, većina branitelja i građana je isticala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“!

Apeliralo se i na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje ne zakopa na groblju Mirogoj. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazuman čin.

Tako se dogodilo da je vjerojatno prvi puta u svijetu jedan spomenik (i to još žrtvama obrambenog rata!) zakopan u zemlju, (sic!), iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.

Ali, ne. Zid boli je morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih, nestalih…Opeke su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje  „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“ na Mirogoju, na kojem ni do danas nije uklesan ni križ. I te opeke tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, odnosno ostat će samo naziv, dok je  „Zid boli“ iz Savske otišao  nažalost u povijest, po sramnoj odluci sramnog Bandića.

Možda je vrijeme da se razmisli o ponovnom postavljanju (građenju) Zida boli u Zagrebu, na istom mjestu na kojem je bio i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata?

Samo onda bi nažalost trebao biti izgrađen s mnogo, mnogo više cigli nego ih je bilo tamo 1993.!