DAMIR KOS: Sjećanje na istinskog heroja Domovinskog rata

Kažu kako se u nevolji poznaju junaci. Gdje ćeš veće nevolje od rata, a o herojima se vrlo malo piše. Kao da ih nije bilo, a bilo ih je…

Znaju li Dubrovčani za čovjeka koji se posve sam, iz Koprivnice uputio na hrvatski jug? S konvojem Libertas stigao je dvadesetčetvorogodišnji Damir Kos, jer nije mogao gledati biser Jadrana u okruženju, nije mogao gledati ranjeni Grad. Prije Dubrovnika, Damir je svoj ratni put započeo kao pripadnik 117. Koprivničko-križevačke brigade. U rujnu 1991. lakše je ranjen u selu Laslovo, gdje mu je metak prošao kroz ruku.

U Dubrovniku je Damir ranjen drugi put, na Bosanci gdje se priključuje Omiškoj bojnoj. Na Žarkovici neprijateljski metak pogađa njegovo koljeno. U trenutku kad shvaća da će pasti u ruke neprijateljskoj vojsci, odlučuje da im neće pasti živ u ruke, ali ostaje bez metaka i bombe. JNA ga zarobljava i odvodi u zloglasni logor Morinj. U tzv „samici“, odnosno kontejneru proveo je teško ranjen i u bolovima nekoliko dana.

U Trebinju ga srpski liječnici operiraju na živo, dakle, bez ikakve anestezije i bodu škarama u ranu kako bi „provjerili koliko hrvatski vojnik može izdržati“. Kada bi ispustio jauk, tučen je pendrecima po glavi. Znamo kakva su mučenja i torture prošli logoraši u Crnoj Gori. Svakodnevna omalovažavanja, batine, maltretiranja, lažna strijeljanja i još mnogo toga što nikada nisu ispričali, a dogodilo im se. Neki iz logora nikad se nisu vratili kući.

Damir Kos je na štakama izašao iz logora, razmijenjen je 13. prosinca 1991. u Splitu. Povratkom u rodnu Koprivnicu, pružena mu je liječnička pomoć. Kad su liječnici skinuli gips, iz rane su migoljili crvi. Rekli biste, dovoljno i previše i za nekoliko ljudskih života… ali, Damir nastavlja biti hrvatskim vojnikom. Ponovno biva ranjen na ratištu oko Dervente, treći put. Pogođen u kralježnicu, postaje oduzet i stopototni invalid Domovinskog rata.

„Odgojeni smo da volimo svoju Domovinu, vjernici smo, sve je to utjecalo na mog brata kojega je vuklo isključivo srce za Hrvatsku. Bilo mu je najnormalnije otići i braniti svoju zemlju, iako naš grad, naša kuća i naš dom nisu bili napadnuti. Damir je bio ljudina, od njega sam sve u životu naučila. Naš je otac umro od infarkta kad je čuo da mu je sin zarobljen, mama tada nije radila, ja sam studirala i radila, teško smo živjeli. Ostvarenje Damirovih prava nakon rata je bio dugotrajan proces”, rekla nam je Damirova sestra Violeta Kos.

Ovaj izniman čovjek umro je 1. veljače 2015. Njegovo srce nije izdržalo. Sahranjen je dva dana kasnije, uz vojne počasti, na koprivničkom Gradskom groblju.

Damir Kos bio je istinski heroj Domovinskog rata. Za sve nas, koji ne zaboravljamo one koji su ustali za našu slobodu, njegovo ime ostat će utkano zlatnim slovima u našim srcima. Hvala ti Damire, što si branio naš Dubrovnik, hvala ti što si branio Hrvatsku. Počivaj u miru Božjem, neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio.