Đapić: Registar srpskih neprijatelja nije relevantan za Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata

Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata je, s jedne strane izraz duboke odgovornosti i senzibiliteta ministra branitelja generala Medveda i aktualne Vlade, a s druge strane silno opterećen nesretnom, rizičnom i teškom koalicijom sa SDSS-om Milorada Pupovca.

Među prvima sam u Budnici upozorio na opasnosti koje se mogu izroditi, ili trasirati tim zakonskim rješenjem, ukoliko se u samome Zakonu ne uspostave neupitni osigurači, a poučen teškim iskustvima s političkim srpstvom u Hrvatskoj, koje samo po sebi ne bi zavrijeđivalo osvrta ni pozornosti kad ne bi bilo saveznika u komunističko- jugoslavenskom sentimentu, koji iz neobjašnjivih razloga trideset godina nakon uspostave samostalne Hrvatske i dalje ima golemu institucionalnu i političku moć, piše Anto Đapić.

Na žalost i u ovome slučaju jedan dio navodne desnice, pri čemu mislim ponajprije na već notorne Škorine kompanjone, više vodi računa o tome kako javno nauditi Medvedu i HDZ-u, nego kako učiniti iskorak i postići bolje i kvalitetnije zakonsko rješenje.

Svojim netočnim, optužujućim i izmišljenim konstrukcijama, za koje nemaju nikakvo uporište u prijedlogu Zakona, isto kao i uoči parlamentarnih izbora širom otvaraju vrata upravo Pupovcu, slabeći ljude u HDZ-u koji bi htjeli, znali i željeli prihvatiti kvalitetne nadopune Zakona, dajući svojom histeričnom kampanjom samo veću moć i bolju pregovaračku poziciju srpskim zahtjevima.

Tragikomično je gledati i slušati nesretnog Ćipu Mlinarića kako bez znanja i obraza kompromitira i u ovom slučaju vukovarsku epopeju, nastavljajući svoj put započet za vrijeme pogubnog mandata Freda Matića, kao što je tragično gledati Antu Prkačina, koji svoj kakav-takav ugled među tom skupinom ni ne pokušava iskoristiti za stvaranje kvalitete oko ovoga Zakona, svodeći svoj saborski mandat na primitivnu komediju natjecanja s raznim goldsteinima.

Ovaj Zakon je pitanje na kojemu se moraju suspregnuti strasti, zanemariti politička natjecanja i nesuglasice i nastojati osobnom odgovornošću stvoriti kritičnu masu političke volje da se već sada spriječi bilo kakva zlouporaba koja bi mogla voditi reinterpretaciji samoga karaktera rata. Zato očekujem prije svih od sudionika osloboditeljskog rata u svim strankama, a posebno u vladajućem HDZ-u da pažljivo i znalački, s minimumom međusobnog povjerenja pronađu najbolje rješenje, kako ne bi na kraju plemenita namjera ispala put u pakao.

Teza koju Škoro pokušava nametnuti s nužnim registrom neprijatelja, zbog čijeg nepostojanja je navodno Zakon širom otvoren za Pupovčeve srpske apetite je jednostavno preusmjeravanje pozornosti s daleko važnijih stvari i duboko je netočna.

Registar srpskih neprijatelja nije relevantan kod ovog Zakona. U dobroj vjeri polazim da je to Škorino i Mlinarićevo neznanje, iako se slično neznanje prečesto događa da bi bilo slučajno.

Ključni osigurači u ovom Zakonu bi bili:

Prvo, Zakonu u normativnom dijelu dati puni naziv te pojam Domovinski rat sadržajno dopuniti u ” žrtve srpsko-crnogorske agresije i okupacijske paradržave na okupiranim teritorijima u razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 15. siječnja 1998. godine”.

Naglašavam značaj navođenja pojma “djelovanja okupacijske paradržave”, jer je jedan broj ljudi stradavao pod okupacijom tijekom cijelog toga razdoblja u statusu seksualnog, radnog i svakog drugog roblja bez ikakvih prava, a stradavali su ne samo od vojnih i paravojnih skupina koje se navode u prijedlogu Zakona, nego pod ukupnim djelovanjem institucija i pojedinaca pod okupacijom.

Drugo, Zakonu treba dodati u članku u kome se navode vojne i paravojne neprijateljske postrojbe i ” ostali koji su sudjelovali i pomagali u agresiji” kao oni koji nemaju prava iz ovoga Zakona slijedeće:

– Prava po ovom Zakonu ne mogu imati pripadnici političkih, javnih, pravosudnih, kulturnih, obrazovnih, medijskih institucija i organizacija RSK, te gospodarskih i vjerskih organizacija jer su sve te institucije i organizacije bile u službi agresije i okupacije
– Prava po ovom Zakonu ne mogu ostvariti niti kolateralne civilne žrtve oslobodilačkih borbenih akcija HV i hrvatskih redarstvenih snaga
– Prava po ovom Zakonu ne mogu ostvariti pojedinci koji su na slobodnom teritoriju RH bili podvrgnuti djelovanju hrvatskih državnih institucija, čak i primjenom prisilnog privremenog oduzimanja građanskih prava i sloboda, a zbog sigurnosnih i kontraobavještajnih interesa Republike Hrvatske

S ovih nekoliko nadopuna ovaj Zakon bi iskazivao jasno polazište o karakteru rata, statusu zaraćenih strana, spriječile bi se dvojne interpretacije i izbjeglo dodatno unošenje razdora u hrvatsko većinsko nacionalno tijelo, a sve žrtve bi, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost imale poštenu satisfakciju.

Iskreno se nadam da će u pripremi saborske rasprave prevladati razum i odgovornost, da će se svi razumni i odgovorni ljudi okupiti oko ovih prijedloga čime bi se izolirale eventualne podmukle srpsko-političke namjere, ali i destruktivci s hrvatske strane, napisao je Anto Đapić.