Dogodilo se na današnji dan: Rođen je heroj Domovinskog rata Željko Hrala

Na današnji dan, 27. ožujka 1968. godine u Retkovcima nedaleko Vinkovaca rođen je heroj Domovinskog rata Željko Hrala.

Odrastao je u obitelji Ane i Antuna zajedno s dvije mlađe sestre – Nadom i Željkom. U rodnom selu je pohađao prva četiri razreda osnovne škole da bi preostala četiri završio u susjednom Ivankovu kamo se preselio s obitelji. Nakon što je u Vinkovcima završio srednju poljoprivrednu školu i stekao zvanje mehaničar za strojeve, odslužio je vojni rok u Banja Luci. Bio je miran mladić, vrijedan i radišan. Pomagao je bakama i djedovima na njivi te majci u poslu. Volio je igrati stolni tenis, pikado i nogomet.

U ljeto 1990. godine Željko je otišao u Zagreb gdje prolazi tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Nakon toga počeo je raditi kao policajac u Policijskoj upravi Vinkovci. Četvrtak, 2. svibnja 1991. trebao je biti običan radni dan za njega i njegove kolege s kojima je bio smješten u Vukovaru kao ispomoć lokalnim policajcima. Poslani su u Borovo Selo kako bi oslobodili dvojicu kolega zarobljenih dan ranije. Ipak kolege nisu našli već su upali u zasjedu. 

Željko se s kolegama našao u samom centru sela kada je na njih otvorena vatra. Kada je iz zaklona pokušao pretrčati do kuće u koju se sklonila nekolicina njegovih suboraca pogođen je u nogu. Iako su ga suborci uspjeli uvući u kuću Željko Hrala iskrvario je te u toj kući preminuo. Suborac i prijatelj Marinko Ereš prisjetio se:

„Samo je vode tražio. Unutra smo ga uvukli i samo je iz čašice od bombe smo davali da pije vode. Samo je vode tražio, al nije mogao pit. Pogođen je u arteriju vjerojatno. Iskrvario je u roku pol sata vjerojatno.“

Željkova dvije godine starija sestra Nada, 2. svibnja bila je u visokom stadiju trudnoće, pa ipak je s majkom krečila bratovu sobu čega se prisjetila u knjizi “Nisu zaboravljeni” autorice Tanje Belobrajdić:

“Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam čekala da dođe i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo dočekale. Mami je predvečer bilo loše, kao da je nešto predosjetila

trnula joj je ruka, slabo joj je bilo, a mene su poslali kući. Sutradan sam saznala kako moga Željka više nema.”

Fotografija malene djevojčice nad odrom mladog policajca obišla je cijelu tadašnju Jugoslaviju. Radilo se o fotografiji poginulog Željka i njegove petnaest godina mlađe sestre Marije. I ona se prisjetila bratove smrti u knjizi “Nisu zaboravljeni”:

„Sjećam se kako su me podignuli da ga vidim, sjećam se točno kako je izgledao. I sjećam se da sam se pitala zašto je tako hladan. Nakon Željkove pogibije, donijeli su nam njegove stvari, češljić, sat i novčanik s dokumentima. Na novčaniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao. Otac je do smrti te stvari čuvao u kutiji, danas su kod mene.“

Željko Hrala pokopan je u Ivankovu u obiteljskoj grobnici 4. svibnja 1991. godine. Nešto prije njegovog posljednjeg ispraćaja prenesena je dezinformacija o napadu na selo. 

„Nakon strave, ponovo strava. U trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali. Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na sahranu, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Ja sam se porodila šest dana nakon bratove pogibije i sinu sam dala ime Željko. Strašno je to, prvo plačem, a onda nekoliko dana kasnije slavim djetetov rođendan. Ipak, sve ove godine, ta tri dana, od 2. do četvrtog svibnja,  nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet će zauvijek. Ne mogu još  ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata“,  završila je Nada Cerančević sjećanje na svojeg brata, jednog od dvanaestorice heroja čijim je ubojstvom u Borovu Selu, 2. svibnja 1991. započeo rat na vukovarskom području.