Don Stojić ukazao Hrvatima na skrivenu istinu o marševima: ‘Znate li tko se krije iza tih ljudi?’
Prosvjedni marš koji je organizirao inicijativu Ujedinjeni protiv fašizma u četiri hrvatska grada – Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru – na Kvarneru i Dalmaciji naišao je na otpor navijačkih skupina, posebno Armade u Rijeci.
Sada se na marš osvrnuo i jedan od najpoznatijih hrvatskih svećenika don Damir Stojić.
'Odrastajući u Torontu, u našoj dragoj i pomalo preopreznoj Kanadi, moram priznati da smo mi Kanađani često imali jedan tihi kompleks manje vrijednosti prema Amerikancima. Čim bismo prešli granicu, krenula bi misija: uvjeriti sve oko sebe da nismo Amerikanci. Kanadski identitet se tako, barem među nama klincima, ponekad svodi na: “Nisam Amerikanac” ili još više: “Anti-Amerikanac”. Naravno, Kanada ima svoj identitet — i to vrlo lijep, uredan i pristojan (ponekad i previše pristojan). Ali priznajem, pomalo je tužno kad ti identitet počiva na negaciji drugoga', započinje svoju objavu na Facebooku Stojić.
Identitetska oznaka
'Jučer su se u četiri hrvatska grada održali tzv. “marševi protiv fašizma”, odnosno procesije suvremenih “antifašista”. Naravno, antifašizam zvuči moralno — tko bi mogao biti za fašizam? Problem je u samoj strukturi antifašizma: on nije vrijednost, nego negacija. Ne nudi smisao, nego samo uklanja ono što mu smeta. Antifašizam kao “vrijednost” sličan je bezkofeinskoj kavi ili bezalkoholnom pivu: postoji, ali se čovjek ne može ne pitati — koja je svrha? A kad je jedina identitetska oznaka „anti“, tada se više i ne zna tko si', piše Stojić.
'Nekada su se ljudi ponosno izjašnjavali po onome za što žive: za istinu, za slobodu, za pravdu, za krepost, pa i — ne daj Bože — za Boga i Domovinu. Danas je, međutim, mnogo modernije biti protiv nečega. U tom ozračju rađa se i naš suvremeni moralni junak: antifašist. On vrlo dobro zna što mrzi, ali ne zna što voli. Zna što želi rušiti, ali ne zna što želi graditi. Zamislite kuhara koji ponosno kaže: „Ja ne kuham lošu hranu!“ Tehnički to može biti točno, ali nije baš inspirativno. A to je logika suvremenog antifašizma: GPS koji javlja samo “pogrešan smjer”.
I dok je svaka borba protiv pravog zla hvalevrijedna, kod ovakvih marševa čovjek se nekad pita: Što bi ovi ljudi radili da im jednog dana ponestane fašista? Vjerojatno bi morali izmisliti nove — jer bez protivnika, njihova bi ideologija ostala kao megafon bez publike. Ovdje leži najveći apsurd antifašizma: antifašizam može postojati samo ako postoje fašisti. Bez njih, on ostaje bez goriva, bez smisla — poput komarca bez tople krvi. I ako „fašista“ nema dovoljno, definiciju je lako rastegnuti', nastavlja Stojić.
'Vjeruješ da je brak između muškarca i žene? fašist. Braniš slobodu govora? fašist. Želite li štititi život od začeća? fašist. Misliš da muškarac ne može biti žensko. fašist. Slušaš Thompsona? fašist i ustaša.
Staljin – deklarirani antifašist
'Tako antifašizam postaje sustav koji sam sebe hrani stalnim pronalaženjem neprijatelja. U ime borbe protiv netolerancije rađa se nova netolerancija; u ime borbe protiv mržnje — nova mržnja, i ovo smo već vidjeli u povijesti. Ironija je da su i Staljin i režimi koji su gradili totalitarne sustave bili deklarirani antifašisti. Čak je i izvorni naziv Berlinskog zida bio: “Antifašistički zaštitni zid” — što dovoljno govori o elastičnosti i, budimo iskreni, akrobatskim sposobnostima tog pojma. Pod krinkom “antifašizma” podignut je zid visok nekoliko metara, dug 155 kilometara, opremljen stražarnicama, mitraljezima i minskim poljima. A navodno je sve to bilo radi zaštite.
Zaštite koga? Od čega? Od vlastitih građana koji su — eto tih fašističkih sklonosti! — imali drskost poželjeti slobodno se kretati. “Antifašizam” je tako u praksi značio da ljudi smiju voljeti socijalizam, ali samo ako ga ne pokušaju napustiti. Jer onda bi — logično — postali fašisti, pa ih je trebalo zadržati zidom, žicom i mecima. Ako to nije apsurd, onda ta riječ uopće nema smisla.
Teološki gledano, ništa novo pod suncem. Zlo uvijek imitira dobro, ali bez Boga. Antifašizam želi pravednost bez istine, ljubav bez moralnog kriterija, dobro bez Dobrog. To je moral koji se hrani negacijom, a ne istinom. Čovjek koji živi samo protiv nečega postaje ispuhani balon — ne pita se: Što je istina?, nego samo: Tko mi danas smeta?
Krist, nasuprot tome, kaže: „Budite svjetlo svijeta.“ Svjetlo ne nastaje borbom protiv mraka, nego time što jednostavno svijetli. Zato istinski otpor bilo kojem zlu ne počinje negacijom, nego afirmacijom: ljubavlju prema dobru, istini i ljepoti. Jer ne živi se od borbe protiv, nego od borbe za. Kažu naši domaći tzv. antifašisti da je “duh fašizma” pušten iz boce nakon Thompsonova koncerta ovog ljeta. Stvarno? Ako je tako, čovjek bi očekivao da će nakon Hipodroma zavladati teror nad svima koji su “drugačiji”. Ali — ništa.
Umjesto toga 500.000 ljudi, bez ijednog incidenta, atmosfera slavlja, pjesme, vjere, domoljublja i obiteljskog zajedništva. Ako je to “dizanje fašizma”, onda su stvarno srozali kriterije. Jedini stvarni čin nasilja tih dana dogodio se izvan Hipodroma, u prostoru Medike — i to od strane muškarca koji misli da je žena, koju su isti ti “antifašisti” godinama slavili kao ikonu ljevice. I jučer smo među 'antifašistima' mogli vidjeti zastave i simbole pod kojima je napadnuta Hrvatska. Ironija je toliko gušta da se može rezati nožem — i upravo tu leži apsurdnost suvremenog tzv. antifašizma. Doista, stara rečenica Hueyja Longa iz 1936 g. danas zvuči proročkije nego ikad: “Fašisti budućnosti zvat će se antifašistima”, zaključuje svoju objavu na Facebooku don Damir Stojić.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
