GLAS NARODA Ivana Šojat: Znate li?

"Znate li kako je bilo u travnju 1991. slušati Paroškog koji je u Baranji (Jagodnjaku), na jednom od otvoreno četničkih mitinga Hrvatima poručio da su dođoši i neka se slobodno "ubije kao kera pokraj plota" onog tko ustvrdi da ovo (Baranja) nije srpska zemlja? Znate li kako je bilo iz rova slušati kako u zoru pale tenkove, slušati fijukanje projektila dok ti u rukama stežeš tandžaru ili (ako si imao sreće) kalašnjikov, znati da im nemaš čime uzvratiti? Znate li kako je, kad ti je dvadesetak godina, primati vijesti o unakaženima i zaklanima, o spaljenim selima (Ćelijama, recimo), o prijateljima na kojima su se iživljavali dok su još bili žici, ranjeni, palili ih brenerom, kopali oči, odsijecali im spolovila (vidjela sam obdukciju daljskih žrtava, pa ne mitologiziram)?

Ako znate sve to, onda znate i zašto sam danas ponosna. Znate, jedan belgijski pukovnik mi je 1992., nakon jednog od mnogih službenih sastanaka pri Ministarstvu obrane rekao: "Hrvatska neće nikad vratiti izgubljene teritorije. Morate se pomiriti s tim. Nemate vi dovoljno jaku i opremljenu vojsku za to." Isti taj pukovnik je prije 28 godina pronašao moj broj i nazvao me da mi se ispriča. Bio je zadivljen.

Sa svim žrtvama suosjećam. Znaju to svi koji me znaju. Suosjećam sa svima kojima je rat nepravedno oduzeo ono najvrednije, ono bez čega ništa nema smisla: život. Suosjećam sa SVIMA. Premda znam da će neki, zlonamjerni, zapravo gnjusno dvolični riječi izvući iz konteksta i nazvati me fašisticom. Napast će me isti oni koji "hrabro" stoje uz Ukrajinu, isti oni koji Hrvatima istodobno pripisuju fašističku genetiku, oni koji maloumno niječu kauzalnost svega, kojima je Knin 1995. grom iz vedra neba, a ne posljedica Knina, Vukovara, Iloka, Dalja, Osijeka, Lovasa, Slavonskog Broda, Županje, Karlovca, Pakraca, Siska, Gospića... 1991., naše borbe za goli život, obrambene borbe."