GRANDIOZAN USPJEH Hrvatska je izvela pothvat za povijest, u točno 44 dana potpisana je prava rapsodija
U subotu mogu dobiti ili izgubiti, ali, ma kako god završilo, za nas su oni - pobjednici!
Neovisno tomu kako završilo subotnje pustinjsko finale u katarskom bazenu za naslov svjetskog prvaka, u minulih točno 44 dana svjedočili smo pravoj vaterpolskoj rapsodiji koju su potpisali Hrvati. Nesvakidašnjem pothvatu vaterpolske izvrsnosti i sportske grandioznosti. Doslovno i baš za povijest. Da, znamo kako postoji razlika između zlata i srebra. Nije isto, neće nikada niti biti. Samo oni koji su se sportom ikad bavili, igrali, znaju koja je razlika između zlata i srebra. Pa ipak, to nimalo ne mijenja našu ocjenu o veličajna 44 dana, a obrazložit ćemo i zašto.
Naime, od svih europskih momčadi, a u Europi je ipak koncentracija kvalitete ovog sporta, samo je Hrvatska uspjela igrati oba finala! Europsko u našem Zagrebu 16. siječnja protiv Španjolaca i svjetsko u dalekoj Dohi, 18. veljače sučelice Talijana. Brojka od 44 dana izvedena je jer toliko je proteklo od, ne zaboravimo to, 4. siječnja kada su odigrali prvu utakmicu na EP. U Dubrovniku protiv Španjolske. A opet, toliko je samo natjecateljskih dana. Oni su u biti u pogonu još od 9. prosinca 2023. kada su počeli s pripremama. Dakle, gotovo dva i pol mjeseca rada, vježbanja, napora utakmica, putovanja, priprema, sastanaka, stresa, bolova, trpljenja i igranja preko boli... Dva i pol mjeseca udaljeni od doma, svojih obitelji. Kod kuće su u tom razdoblju bili samo na 24 sata za Božić i jednako toliko na Silvestrovo. Na samu Novu godinu navečer već su bili na radnom mjestu. Teretana i bazen. Ove godine nisu stigli ni raskititi bor na Sveta tri kralja jer tog su dana već igrali kontra Francuske u Gružu.
Ovi su sportaši pretvoreni umorom i naporom zamalo u zombije. A opet, uradili su nešto - nenormalno
Ne, ne radimo od njih, niti nam je nakana, nikakve junake i patnike, niti rabimo slične patetične pojmove. Njima nije mjesto ovdje. Međutim, valja odati priznanje za napor, fizički i psihički, ove skupine mladića u jednom suludom natjecateljskom ritmu. Sportskom kalendaru koji su osmislili neki likovi koji nemaju baš puno zajedničkog s pojmovima zdravog razuma, logike, pa niti sporta, a najmanje ne skrbi za zdravlje sportaša. Naime, ovakav suludo zgusnut kalendar dva natjecanja u razmaku dva tjedna, a sve to usred još napornije klupske sezone u kojoj se natjecanja samo multipliciraju, doista nije zdrav. Niti razuman, a još manje sportski.
Svi mi sa strane promatramo utakmicu po utakmicu, jednu po jednu i zanima nas (logično i s naše strane) samo ono što vidimo u vodi. Čudimo se nekim promašajima, krivo dodanim loptama ili... "pa, kako to nije vidio". Ma nije ne zato što nije želio ili im je svejedno, već su ovi sportaši pretvoreni umorom i naporom zamalo u zombije. U dva i pol mjeseca bili su u Zagrebu, Beogradu, Dubrovniku, pa opet Zagrebu, zatim Rovinju, onda Dubaiju, Dohi. Izmijenili su 6-7 hotela, ni sami im ne znaju broja, a jedini izlazak u zadnja dva i pol mjeseca bio je možda tek kratkotrajni odlazak u kafić. Onaj najbliži hotelu. Sve to garnirano s po dva naporna treninga dnevno - dvaput bazen, jednom teretana. Svakog dana minimalno 7-8 sati.
Reći će netko možda - "Dobro, pa to je normalno radno vrijeme". Nije baš, jer su to dva i pol mjeseca, a poglavito 44 dana bez odlaska doma, bez viđenja najdražih, voljenih i bez slobodnog dana i blagdana. Dakle ne, to nije "normalno radno vrijeme". Malo toga što oni rade je normalno. A opet, uradili su nešto - nenormalno. Dva finala! Za prvaka Europe i prvaka svijeta. U 44 dana. Ili od finala do finala u mjesec dana. Samo Hrvatska, samo oni, samo Barakude. Na tom su putu pobjeđivali Španjolsku, Mađarsku, Grčku, Srbiju, pa onda rastuću opasnost iz Francuske, uvijek zagonetno opasne Australce, sada ispred njih stoji Italija. Igrali su dakle, nadmetali se s kremom. I uspjeli. Sve to u grandiozna 44 dana.
U subotu u Dohi mogu dobiti utakmicu ili ju izgubiti, ali ako pitate ovog novinara, ma kako god završilo za nas su oni - pobjednici! Koje je velika čast pratiti.
