Hercegovačko srce, hrvatski ponos – Obitelj Mandić
U obitelji Mandić prezime nije samo riječ. Ono nosi težinu i trag vremena. Heroj Domovinskog rata, Mario Mandić, poginuo je 1991. godine, hrabro braneći Dubrovnik.
„Znaš, ja sam kao mala zamišljala da je Mario možda pobjegao u Njemačku… Nisam znala ni što je Njemačka s 4-5 godina, ali znala sam da su tamo neki koji su mogli biti s puškom u ruci i braniti nas…
Nekoliko dana prije pogibije Mario je zvao u selo. Tata je otišao na telefon, a Mario mu je rekao: ‘A tata, postoji izlaz, ali ja neću izaći…’
Tata ga je molio: ‘Mario, izađi, ako ima načina, spašavaj glavu i dođi kući…’
A on je rekao:
‘Ma ne… Nisam ja, tata, zato došao. Da na kraju sve ostavim i pobjegnem? Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba – poginut ću.’
Noć prije pogibije, 11. studenoga, mater je izašla ispred kuće i plakala. Bila je zora. Digla je glavu k nebu i rekla Bogu:
‘Ja znam da se moj Mario neće nikad vratit. Ako je, Isuse, to Tvoja volja, neka tako bude… Zbogom sine moj…’
A još je tada živ bio… Ali majka je majka. Kad srce zna – zna.
Devet mjeseci smo čekali njegove kosti. Sjećam se kad su rekli da će dovesti Marija kući… Njegova soba uredila se u bijelo kao nikada do tada. Oni su ga čekali u sanduku, a ja sam tiho pitala tatu:
‘Je li tako da je živ? Da će doći iz Njemačke?’
Ništa nije bilo kako sam zamišljala… Bilo mi je teško i tužno. Vjerovala sam da je živ, živ živcat…
Što sam više odrastala, bila sam svjesnija – i zahvalnija. Zahvalna što je dao svoj život i što nikad nije otišao u Njemačku, nego ostao tamo gdje je njegovo srce pripadalo…“
—–
Marijanina poruka o bratu Mariu
Ovo je pjesma koju je Marijana Vištica, sestra poginulog branitelja posvetila Dubrovniku, u kojem je i za koji je život ostavio njezin brat Mario.
Iako me nema, ovih dana sve sam bliže
Tebi Grade srca mog i sad ranjenog.
Moja čizma još tu gazi, a oko na nišanu i sad pazi,
Na djecu, starce i sve mlade i pitam se “Zar nam i sad isto rade?”
I nije da se kajem što više ne trajem, i nije mi žao…
Sve što imam Domovini sam dao.
Ali duh mi Gradom luta, traži nekog pokraj puta,
Tko neće pjevat tuđe pjesme, jer što je bilo zaboravit se ne smije.
Pjevaj mi o Imperijalu, pjevaj mi o starom Gradu,
pjevaj naše rodu mome, da ne gubi nikad nadu.
Pjevaj mi o mojoj braći, što su isto život dali,
Pjevaj za sve one što za tvoj Grad su hrabro pali.
Pjevaj srcem punim žara, nek čuju i heroji Vukovara,
Za svaki mladi prekinuti san, pjevaj na naš spomendan.
Pođi ovih dana gore i sa Srđa gledaj more,
Upali svijeću na velikoj stijeni i ne daj da budemo zaboravljeni.
I reci mi staroj majci, kako sam pred nišan stao,
Za Domovinu pred smrt na koljena sam pao.
Držeći za ruku Boga, nisam izdao roda svoga,
Nemoj ni ti izdat mene, bit ću čuvar tvoje sjene.
Marijana Vištica
(Izvor: ljportal.com)
Njegov otac Veljko Mandić pretvorio je bol u stih „Udobna im budi“, tihu molitvu za sve poginule.
„Udobna im budi“
Na mladom stablu života
umro je jedan cvijet
za one što plaču za njime
umro je jedan svijet.
Zato molim za one
što više nisu sa nama
dadoše mladost živote
da bolje bi bilo nama!
Udobna im budi Croatio mati
s ljubavlju ih zagrli u krilo!
Da su oni sada ovdje među nama
vjeruj tebe, tebe ne bi bilo!
Ne daj da zaborav padne,
na žrtve taj mladi svijet!
u riznici duše tvoje
počiva i moj cvijet
U svetoj slobodi tvojoj
svoje je snove snio
za te je život dao
jer ti je prijatelj bio!
Udobna im budi Croatio mati
s ljubavlju ih zagrli u krilo!
Da su oni sada ovdje među nama
vjeruj tebe, tebe ne bi bilo!
Veljko Mandić
