Hrvatska je Mađarima prodala INA-u za sitniš, sada je u opasnosti naše najveće blago
U najnovijem Izvještaju Ujedinjenih naroda (UN) o vodi, objavljenom ovog tjedna, upozorava se da Zemlja ulazi u razdoblje u kojem voda više nije samo prirodni resurs, nego ključni čimbenik sigurnosti, političke moći i međunarodnog utjecaja.
Prema podacima iz izvještaja, velika jezera diljem svijeta izgubila su oko 50 posto svojih zaliha vode od početka 1990-ih godina, dok čak 25 posto svjetske populacije izravno ovisi o tim vodnim sustavima. Istodobno, globalno je dostupno 40 posto manje vode za navodnjavanje iz bunara, što izravno pogađa proizvodnju hrane. U posljednjih 50 godina nestalo je i 410 milijuna hektara prirodnih močvara, površina gotovo jednaka veličini Europske unije.
UN upozorava da tri milijarde ljudi danas žive u područjima u kojima su vodne zalihe nestabilne ili u stalnom padu, a pritom se više od polovice svjetske hrane proizvodi upravo u tim regijama. Zaključak izvještaja je jasan: u 2026. godini voda je postala nova globalna valuta.
Voda je nafta 21. stoljeća
U svijetu u kojem klimatske promjene, rast stanovništva i intenzivna industrijalizacija dodatno opterećuju vodne resurse, kontrola nad rijekama, jezerima i podzemnim vodama postaje strateški važna poput kontrole nafte i plina u 20. stoljeću. Klimatski znanstvenici i sigurnosni analitičari upozoravaju da budući sukobi više neće biti vođeni isključivo oko teritorija ili energetskih izvora, nego sve češće oko pristupa vodi.
“Voda više nije samo ekološko pitanje – ona je pitanje sigurnosti i moći”, stoji u izvještaju UN-a, uz podatak da se broj sukoba povezanih s vodom povećao s 20 u 2010. godini na više od 400 u 2024. godini. Gradovi poput Teherana, Cape Towna, São Paula i Chennaija već su iskusili ozbiljne krize opskrbe pitkom vodom.
UN procjenjuje da će do 2050. godine oko pet milijardi ljudi živjeti u područjima s ozbiljnim problemima opskrbe vodom, što dodatno povećava rizik od regionalnih sukoba, destabilizacije država i snažnijih migracijskih pritisaka prema stabilnijim dijelovima svijeta.
Globalna potražnja
Stručnjaci upozoravaju i na pojavu tzv. hibridnih sukoba oko vode, u kojima države i privatne kompanije koriste brane, akumulacije i regulacijske projekte kao instrument političkog pritiska i pregovaračke moći. Globalna potražnja za vodom, prema procjenama, do 2050. godine porast će za gotovo 50 posto, dok će dostupnost u sušnim područjima nastaviti padati. Taj jaz zahtijeva velika ulaganja u vodnu infrastrukturu, desalinizaciju i reciklažu vode, ali i snažniju međunarodnu suradnju.
“Globalni lideri moraju shvatiti da su ulaganja u vodnu infrastrukturu jednako važna kao i ulaganja u vojsku”, upozorava Julia Fernandez s London School of Economics.
U tom globalnom kontekstu nameće se pitanje: gdje je Hrvatska? Prema podacima Eurostata, Hrvatska s prosječnih oko 30.000 kubičnih metara vode po stanovniku godišnje zauzima prvo mjesto u Europskoj uniji po dostupnosti vodnih resursa. Često se navodi kao jedna od vodno najbogatijih zemalja Europe.
Strateška prednost
No upravo ta činjenica otvara ključno pitanje, jesu li hrvatske zalihe pitke vode isključivo strateška prednost ili i potencijalna ranjivost u svijetu u kojem voda postaje sve vrijedniji i traženiji resurs? O toj temi za naš je portal govorio stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila, koji upozorava da nacionalna sigurnost nije moguća bez kontrole nad vlastitim resursima.
“Da biste ostvarili nacionalnu sigurnost, morate imati određene resurse. Ti resursi moraju biti u funkciji nacije, odnosno države u kojoj se nalaze. U mnogim državama ti resursi danas uopće nisu na raspolaganju vlastitim nacijama”, ističe Cvrtila.
Podsjeća da su se kroz povijest ratovi vodili upravo zbog resursa, od stoke i hrane u davnim vremenima, do nafte i plina u posljednjih stotinu godina. “Vrlo je vjerojatno da će u budućnosti jedan od ključnih resursa biti upravo voda. Problem je što se s vodom u Hrvatskoj već danas loše upravlja”, upozorava.
Nepovoljni uvjeti za koncesije
Cvrtila ističe da su na mnoge hrvatske izvore vode dodijeljene koncesije po, kako kaže, izrazito nepovoljnim uvjetima. “Mi litru vode koncesionarima dajemo po višestruko nižoj cijeni od realne nego što bi realno trebalo biti“, naglašava. Prema njegovim riječima, voda je u Hrvatskoj izrazito podcijenjen resurs, osobito u smislu načina na koji se trenutačno eksploatira. “To je iznimno važan resurs za hrvatsku državu, ali se njime ne upravlja strateški”, dodaje.
Na pitanje koliko su hrvatske zalihe vode strateška prednost, a koliko izvor ranjivosti, Cvrtila odgovara da su – oboje. “Irak ima ogromne količine nafte, Iran, Sirija, Venezuela također. To im je strateška prednost, ali vidimo koliko drugi žele doći do tih resursa, čak i vojnom silom. Isto se u perspektivi može dogoditi i s vodom u Hrvatskoj”, upozorava.
Ključno pitanje, prema njegovim riječima, jest kako zaštititi te resurse da služe razvoju i prosperitetu hrvatske nacije, a ne interesima stranih država, kompanija ili moćnika. Cvrtila smatra da bi svi prirodni resursi u Republici Hrvatskoj, more, obala, poljoprivredno zemljište, šume, voda i energenti – trebali biti neotuđivi i strateški zaštićeni.
Loše strateške odluke
“Vi ne možete razvijati naciju ni na čemu, morate imati resurse na kojima ćete graditi razvoj i na kojima će nacija prosperirati, a ne da se, na temelju tih vaših resursa, bogate druge države, moćnici ili razne kompanije iza kojih, u pravilu, ponovno stoje određene države. Naime, u današnjem svijetu hibridnog ratovanja ne morate nekoga vojno porobiti da biste imali ogromnu korist. Pritisci se danas provode kroz kompanije i ekonomske interese“, kaže Cvrtila, upozoravajući da su dugoročne posljedice loših strateških odluka vidljive u Hrvatskoj.
“U takvim slučajevima te kompanije često vrlo dobro posluju i financijski prosperiraju, dok država koja je vlasnik tih resursa, a ponajprije njezina nacija, ostaje zakinuta. Takve situacije nerijetko se događaju uz potporu domaćih izdajnika koji, zbog osobnih interesa i relativno malih financijskih koristi, pogoduju stranim kompanijama i državama. Naš najbolji primjer toga je prodaja INA-e, kada je za razmjerno malen iznos, prodano veliko nacionalno blago.”
“Ako nema prosperiteta i razvoja, ako netko iz države iscrpljuje njezine resurse, a ljudi u takvom sustavu ne mogu normalno živjeti, tada oni postaju siromašni i prisiljeni su napuštati zemlju. To se hrvatskom narodu kroz povijest događalo više puta. Sličan primjer je i Venezuela, zemlja iznimno bogata resursima, ali koja ih nije koristila na način koji bi donio korist vlastitom stanovništvu.
Ondje resurse često prisvaja netko drugi, dok obični građani ostaju u siromaštvu i nemaju stvarnu korist od bogatstava koja im prirodno pripadaju. Takve primjere danas možemo vidjeti u brojnim državama, a aktualna zbivanja u Iranu dodatno potvrđuju koliko loše upravljanje resursima može imati ozbiljne društvene i političke posljedice.”
Migracijski pritisci
Govoreći o budućnosti, ističe da Hrvatsku očekuju dodatni migracijski i resursni pritisci. “Voda će vrlo vjerojatno biti ključni resurs 21. stoljeća, možda čak i 22., kao što je nafta bila u prošlom stoljeću”, naglašava.
Prema njegovim riječima, u svijetu je već danas u pokretu oko 500 milijuna ljudi iz područja Azije i Afrike, a taj bi broj mogao rasti. Ljudi će se kretati prema regijama s blažim klimatskim uvjetima, stabilnošću, hranom i – vodom. “Hrvatska ima i vodu i hranu, ali ni jedno ni drugo ne koristi na zadovoljavajući način niti ih je adekvatno zaštitila.
Hrvatska se mora jasno postaviti u zaštiti svojih nacionalnih interesa i nacionalnih resursa. Naciju nije moguće očuvati niti razvijati ako se ti interesi ne štite, ako se resursi prepuštaju drugima ili ako se omogući nekontroliran ulazak velikog broja ljudi koji potom crpe te iste resurse”, zaključuje Cvrtila.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
