Igraj kolo dok Hrvatska šuti: Kako nas Novosti uče da se braniti – nije bilo ispravno

To što su trideset godina po okončanju rata "ratne rane" sve unosniji resurs za proizvodnju srbofobičnog ambijenta svakodnevice, za normalizaciju diskriminacije, nije posljedica ni srpske ratne agresije ni srpskog ratnog poraza, nego hrvatskoga mirnodopskog debakla, autora Viktora Ivančića, koji se obrušio na hrvatske branitelje, a isto možete pročitati OVDJE.

Ključne pojmovi su hrvatski branitelji, Domovinski rat i ustaštvo, pa zar opet?

Da malo ponovimo:

Uzničko kolo

"To što su trideset godina po okončanju rata 'ratne rane' sve unosniji resurs za proizvodnju srbofobičnog ambijenta svakodnevice, za normalizaciju diskriminacije, nije posljedica ni srpske ratne agresije ni srpskog ratnog poraza, nego hrvatskoga mirnodopskog debakla."

Zanimljivo. Dakle, problem nije bio u agresiji, ubijanjima, progonima, silovanjima i rušenju hrvatskih gradova, već je - pazite sad! - problem u tome što su se Hrvati usudili preživjeti. I to ne bilo kako, već tako da se danas još usuđuju sjećati, obilježavati obljetnice i - kako gadno! - tražiti pravdu. Strašno.

Hrvatski mirnodopski debakl, kaže autor. A u čemu se on ogleda? U tome što HOS-ovce još nisu protjerali iz kolektivne memorije? Što im nismo zabranili hodati ulicama, ili možda zabranili reći da su branili Hrvatsku? Što djeca danas još uvijek mogu naučiti da su neki ljudi, vjerovali ili ne, ustali braniti domovinu i pri tome nisu napali Srbiju, nego branili kuće, djecu, gradove i – evo skandala – demokraciju?

Jer da razjasnimo: HOS nije ustaška vojska. HOS je dragovoljna postrojba sastavljena od onih koji nisu čekali formalne pozive, ni propusnice iz Bruxellesa, nego su ustali kad je trebalo. Nosili su crne odore, a često i ono najvažnije – metak u cijevi. Ali nisu se borili za NDH, nego za RH – onu istu Republiku Hrvatsku čiji je ustav pisao da je slobodna, demokratska i otvorena za sve svoje građane – i Hrvate i manjine.

No, kad već govorimo o diskriminaciji, možda bi autor volio podsjetiti što se dogodilo nesrpskom stanovništvu u Vukovaru 1991.? Ili kako je izgledala "tolerancija" u okupiranim dijelovima Hrvatske? Ili tko je pobio civilnu obitelj u Četekovcu, spalio Voćin, minirao crkve i škole? Nisu to radili hrvatski branitelji. Branitelji nisu napadali Beograd, već su branili Sunju, Škabrnju, Saborsko, Pakrac, Daruvar, Osijek... Svuda su nosili isti cilj: obranu, a ne osvetu.

Srbofobija? Iskreno, to je kao da žrtvu optužiš da je sama kriva što ju je napao lopov jer još uvijek zaključava vrata. Ne, nisu branitelji krivi što su preživjeli. I ne, nisu oni uzrok "srbofobije", ako se već moramo koristiti takvim pojmovima. Uzrok je agresija. Uzrok je šutnja. Uzrok je to što se i danas – 30 godina kasnije – ne može izreći istina bez da je netko nazove mržnjom.

A da završimo u tonu autora – možda je zaista problem što se Hrvatska nije dovoljno poklonila pred vlastitom žrtvom. Možda bi bilo lakše kad bi svi stali u red i rekli: "Nije to bila agresija, mi smo sve to umislili. Ustaše su se samo reinkarnirali, HOS je bio opereta, a Domovinski rat nepotrebni folklor."

Ali, ne. Branitelji nisu ginuli za iluziju. Nisu ratovali za diktaturu, već za slobodu. I to slobodu u kojoj ima mjesta za svakoga – i onoga koji poštuje hrvatsku zastavu, i onoga koji nosi drugu, ali ne ruši ovu prvu. To je ta razlika. I zato, dragi autore, i dalje ćemo se sjećati. I slaviti. I nositi svoje oznake. Jer ste vi imali pravo na pero – a mi, s obzirom na okolnosti, nismo imali izbora osim metka.

Dakle, imamo još jedan hrabri pokušaj da se Domovinski rat stavi pod navodnike, a srpska agresija relativizira do razine folklorne zablude. Jer, znate, stvarni problem u Hrvatskoj nije to što su ljudi ginuli braneći svoju zemlju, nego to što si još uvijek – nećete vjerovati – dopuštaju sjećanje. Ili još gore: izraze zahvalnosti svojim braniteljima.

I tako, dok se hrvatskim braniteljima broje slova na oznakama, analiziraju pokliči i sudi zbog pjesama, dotle se u Crikvenici u miru i veselju pleše – užičko kolo. Da, baš to. Tradicionalni ples srpskog naroda. Usred Hrvatske. I ne, to nije provokacija. To je "kulturna razmjena". Festival folklora, zar ne? A ako slučajno tko od lokalnih Hrvata osjeti nelagodu gledajući kako se na obali, koju su devedesetih branili, razdragano igra ples iz zemlje agresora – e, onda je on srbofob.

Naravno, da je kojim slučajem hrvatski branitelj tada spontano zapjevao Čavoglave ili obukao HOS oznaku, to bi već bio "govor mržnje". Ali užičko kolo? Ma to je veselje, pjesma, suživot, EU vrijednosti!

I nemojte sada spominjati simboliku, kontekst, sjećanja. Zaboravite činjenicu da su neki od gledatelja možda izgubili člana obitelji u ratu upravo protiv jedinica koje su isto tako pjevale i igrale dok su palile sela. Jer, kako kaže autor – problem nije agresija. Problem je što Hrvati još uvijek imaju traume.

Ali neka. Ako je po novome govor mržnje i kad netko stane mirno na grobu suborca, dok je ples užičkog kola u Crikvenici "kultura", onda barem znamo kako stoje stvari. I gdje je tko.

Pa neka plešu. Neka se vesele. Ali neka nitko ne očekuje da će oni koji su stvorili ovu državu pognuti glavu i šutjeti dok im se njihova borba prepisuje kao – fašizam. Jer da se nismo branili, danas bi možda svi igrali to kolo. Ne iz folklora, nego iz – obaveze.

Žao nam je ako vam to smeta. Ali nismo se borili da vama bude udobno u zaboravu.