Ispovijest branitelja Vukovara: ‘Ponosan sam na ono što smo napravili. Rekli smo ‘ne damo svoje’ i branili grad dok god je bilo moguće’

‘Hepovce’ se tijekom opsade Vukovara nazivalo ‘braniteljima bez oružja’. Njihova zadaća bila je osigurati ‘struju’ neophodnu  za vitalne gradske službe i obranu grada.

No, neki od njih bili su i ‘branitelji s oružjem‘, poput našeg sugovornika Ivice Kopfa koji se kao djelatnik HEP-a priključio aktivnoj obrani grada još u svibnju 1991. godine.

“Zaposlio sam se u HEP-u još 1986. godine, a priključio sam se obrani grada, nakon Borova Sela, kada je ubijeno naših 12 redarstvenika. Imali smo izbor, tko ide u obranu ne mora dolaziti na posao: ja sam odmah otišao u obranu Sajmišta i tamo ostao sve do zarobljavanja nakon pada Vukovara”, priča nam gospodin Kopf.

“Osim mene aktivno se u obranu uključilo još desetak kolega, a ostalo su bili dečki koji su branili grad ‘bez oružja’, kako se kaže. Iako, neki od njih kasnije su mobilizirani kad je nedostajalo ljudstva.”

U Vukovaru je, naglašava, stradalo sedmoro njegovih kolega.

“Još uvijek su u našim sjećanjima, nikad ih nećemo zaboraviti. U zgradi ‘Pogona Vukovar’ podignuli smo im spomen obilježje, za svaki 18. studenog položimo vijenac i zapalimo svijeću za njih.”

Kaže, nije ni sekunde dvojio da se primi oružja i stane u obranu grada.

“Nisam dao na sebe, na svoje. Srce me vuklo u obranu grada. Odmah sam se priključio i ostao tu do 19.11. kada sam zarobljen sa svojim kolegama. Tada je počeo naš ‘križni put’, kroz zarobljeništvo. Ja osobno bio sam prvo u Stajićevom, pa Mitrovici. Nakon šest mjeseci izašao sam iz logora nakon razmjene.”

Nakon izlaska iz zarobljeništva vratio se u HEP. No, ne zadugo.

“Duša mi nije dala mira pa sam se opet priključio HV-u, ali ovaj put nisam dugo ostao, i onda sam se ponovo vratio u HEP i ostao do dan-danas.”

Naravno, na dane provedene u obrani grada iznimno je ponosan.

“Ponos izaziva činjenica da sam branio moj Vukovar i da sam dao koliko god sam mogao u obrani grada. Nisam ga mogao ostaviti. A isto vrijedi kasnije i za moj posao. Dosta ljudi mi je znalo govoriti ‘zašto ne odeš u mirovinu’, ali doći će i to. Izabrao sam taj put”.

“Ponosan sam na ono što smo napravili. Rekli smo ‘ne damo svoje’ i dok god je bilo moguće branili smo grad.”

Tijekom opsade Vukovara Ivica je, kao i mnogi njegovi sugrađani, doživio obiteljsku tragediju.

“Da sam otišao iz Vukovara, a nisam, možda bi moja sestra preživjela. Ali, takvi smo bili, rekli smo si nećemo otići. Bila je mobilizirana, išla je na posao, pala je granata i prekinula njezin život. Htio sam da ona izađe, ali nije htjela. To su naše ljudske sudbine”, iskreno će.

Priča mi da ga optimizam da će se život jednog dana vratiti u Vukovar nije napuštao.

“Kad je sve okolo počelo padati, Marinci, Bogdanovci, nazirao se kraj. Jednostavno, vidjelo se da nam se prostor sužavao, od 11. studenog gravitirali smo prema centru, sve do tog 18.11. kad se predala Mitnica. I opet, rekli smo si, vratit ćemo se. Možda smo u zarobljeništvu na trenutak gubili nadu… Ipak, pokazalo se da smo bili u pravu.“

Ivica se u Vukovar prvi put nakon rata vratio 1997. kao djelatnik HEP-a.

“Živio sam u prognaništvu u Đakovu, i s HEP-om sam se vratio u Vukovar. Kako je bilo? Što da vam kažem, nisam kuću mogao naći. Na Sajmištu je, a to je bila prva crta bojišnice, tamo su sve kuće bile uništene, spaljene. A još je prošlo šest-sedam godina od devastacije. Vrijeme je učinilo svoje, sve je zaraslo.”

No, tri godine poslije vratio se zauvijek.

“Bilo je bolno, dođeš raditi u svoj Vukovar i opet čekaš da se vratiš. I onda sam se znao pitati, ‘pa kad će se to već jednom obnovit’, ali eto, nisam predugo čekao. Zajedno sa svojom obitelji vratio sam se 2000. godine i time je priča, taj naš ‘križni put’ – nakon rata, zarobljavanja i progonstva – napokon bila završena.”

Svake godine, za 18.11. Kopf se nađe sa svojim suborcima. Ove godine biti će nešto drukčije, no on će opet biti tamo, u zgradi ‘Pogona Vukovar’ kako bi odao počast svojim poginulim prijateljima.

“Još 1996. smo osnovali udrugu branitelja HEP-a. Vodio sam udrugu, prvo unutar Pogona, pa regionalnog odbora za Istočnu Hrvatsku, potom i na nivou Hrvatske. Na to sam, također, iznimno ponosan jer udruga branitelja unutar HEP-a zaista skrbi za svoje članove. Redovito bismo se okupljali, družili se. Svakog studenog bi se u Pogonu okupilo najmanje nas 500, nekad i 900 ljudi. Položili bi vijence, zapalili svijeće i kasnije se pridružili mimohodu. Ove godine sigurno nas se neće skupiti toliko, no nas par će svakako doći kako bi dali spomen kolegama.”