HRVATSKA JE JANKOMIR: Društvo u kojem je sve postalo normalno, osim ljudskosti

Ne želim ulaziti u meritum tragedije, u pitanje zbog čega je preminuo nesretni Periš i tko je za njegovu smrt odgovoran. To moraju utvrditi nadležne institucije. Ali ono što se vidi na snimkama, a što bi trebalo biti predmet ozbiljne i neovisne istrage, otvara jedno mnogo šire i uznemirujuće pitanje. Kako je moguće da se pred očima ljudi događa nešto što izgleda kao grubo kršenje osnovnih procedura u postupanju s pacijentom, a da nitko ne reagira?

Da nitko ne povikne: Dosta! Čovjek je već svladan, vezan, prestanite!

Gdje je nestao taj elementarni ljudski refleks? Gdje je granica nakon koje čovjek više ne može mirno promatrati tuđu patnju? Nije ovdje riječ samo o pravilnicima, protokolima i odgovornosti zaposlenika. Riječ je o nečemu mnogo dubljem. O onom trenutku kada čovjek prestane biti čovjek drugome čovjeku. I možda je upravo to najpotresniji dio cijele priče.

Jer, što se tiče same bolnice Jankomir, čini se da je ondje sustav ozbiljno zakazao. Ali nije to samo problem jedne bolnice. Nažalost, previše toga upućuje na iste obrasce koji obilježavaju hrvatsko zdravstvo, javne ustanove i državu u cjelini.

A nemojmo se zavaravati. Organizirati ustanovu poput psihijatrijske bolnice nije nemoguća misija. Potrebno je osigurati dovoljno zaposlenih, kvalitetne uvjete rada, odgovarajuću opremu, lijekove, krevete, ali i kontinuiranu edukaciju. Posebno kada je riječ o postupanju s pacijentima koji imaju ozbiljne psihičke poteškoće, a istodobno mogu biti izrazito fizički snažni i zahtjevni za zbrinjavanje.

Takve situacije ne smiju se prepuštati improvizaciji, osobnoj procjeni ili trenutnom raspoloženju zaposlenika. Za njih moraju postojati jasne procedure, stručna osposobljenost i učinkovita kontrola njihova provođenja. Naravno da je posao medicinskog osoblja težak, često iscrpljujući i nedovoljno vrednovan. Upravo zato zaposlenicima treba osigurati podršku, dodatne ljude i edukaciju. Ali težina posla ne može biti opravdanje za kršenje pravila niti za postupanje koje ugrožava dostojanstvo i sigurnost pacijenata.

Novca za takve stvari mora biti. Tim više što se oko prethodnog vodstva bolnice već vode ozbiljni kazneni postupci zbog sumnji na izvlačenje oko 1,2 milijuna eura namijenjenih obnovi jedne od bolničkih zgrada. Ako se na kraju utvrdi odgovornost, bit će to još jedan porazan primjer načina na koji se upravlja javnim novcem i ustanovama koje bi trebale služiti građanima.

U romanu Kena Keseyja i filmu Miloša Formana Let iznad kukavičjeg gnijezda psihijatrijska je ustanova postala metafora represivnog društva koje pojedinca pokušava slomiti, ukalupiti i oduzeti mu slobodu. Bila je to snažna kritika tadašnjeg društva, vremena i odnosa prema ljudskoj individualnosti.

Danas mi se, međutim, Jankomir nameće kao neka drugačija metafora. Ne toliko metafora psihijatrije, koliko države u kojoj živimo.

Jer ondje je, barem prema onome što je dosad dospjelo u javnost, moguće prepoznati gotovo sve naše boljke: institucionalni kaos, sumnje na korupciju, izostanak kontrole, nejasnu odgovornost, političke obračune i ljude koji su, čini se, zaboravili da se pred njima nalazi drugi čovjek.

A sličnu sliku gledali smo i u slučaju odlaganja golemih količina otpada u Lici. Tamo se također pokazalo koliko su institucije ranjive, koliko sustav može biti neučinkovit i koliko dugo problemi mogu trajati prije nego što postanu dovoljno veliki da ih više nitko ne može ignorirati. Razlika je tek u tome što se u Jankomiru zna tko je žrtva tragedije, dok posljedice neodgovornog postupanja s otpadom mogu godinama ostati nevidljive, a njihove žrtve možda nikada neće dobiti ime.

I onda dolazimo do politike. Umjesto da se u ovakvim trenucima barem nakratko zaustave međusobni obračuni i pokuša utvrditi što se dogodilo, svjedočili smo političkom nadmetanju sa svih strana. I vladajući i oporba tražili su svoj prostor, svoje izjave i svoje političke bodove.

Kao da je i smrt čovjeka postala prilika za dnevnu političku trgovinu. Kao da više ne postoji događaj pred kojim bi se trebalo zastati, pokazati barem malo pijeteta i pustiti da institucije odrade svoj posao.

A posebno je licemjerno kada se u takvim raspravama govori o nedostatku novca za zdravstveni sustav, dok istodobno godinama slušamo o sumnjivim poslovima, lošem upravljanju i javnom novcu koji završava ondje gdje ne bi smio.

No možda je najveći problem ipak u nama samima. Prečesto se mirimo s onim što ne bi smjelo biti normalno. Naviknuli smo se na afere, skandale, neodgovornost, prebacivanje krivnje i beskonačna obećanja da će netko nešto promijeniti. Svaki novi slučaj izazove nekoliko dana zgražanja, nekoliko televizijskih rasprava i nekoliko političkih prepucavanja. A onda sve polako padne u zaborav, sve do sljedeće tragedije.

I tako ukrug.

Postoji ona cinična rečenica: „Nema normalnih, ima samo nepregledanih.” Nakon svega što gledamo, čovjek se teško može oteti dojmu da je postala svojevrsna dijagnoza našeg društva.

Ipak, ne želim svu odgovornost svaliti na nekakvu apstraktnu državu. Državu čine ljudi. Čine je oni koji donose odluke, oni koji upravljaju ustanovama, oni koji provode zakone, ali i svi mi koji na nepravdu prečesto okrećemo glavu. Ne možemo baš uvijek za sve kriviti nekoga drugoga.

Možda je zato najlakše, ali i najpogubnije, zaključiti da imamo vlast kakvu zaslužujemo. Vlast jest odraz društva, ali isto tako društvo ne smije biti talac vlastite ravnodušnosti.

Slučaj Jankomir zato ne bi smio završiti još jednom ostavkom, jednom smjenom, jednom saborskom raspravom ili još jednim obećanjem o reformi. Morao bi biti trenutak u kojem ćemo se zapitati kakvi smo to postali i kakvu smo državu izgradili.

Jer nije najveći problem u tome što je Jankomir postao simbol Hrvatske.

Najveći je problem što se, gledajući sve što se ondje dogodilo, previše ljudi u toj slici može prepoznati. A još je gore ako smo se na nju već toliko naviknuli da nas više ni ne uznemirava.

Hrvatska nije samo Jankomir. Ali Jankomir nam, nažalost, pokazuje koliko Hrvatska može biti daleko od onoga što bismo željeli da bude.

Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.