ZAŠTO SE TAKO TEŠKO ZAUZIMAMO ZA SEBE?

A što onda?

Onda se vratimo svojim svakodnevnim obvezama. Život ide dalje, stižu nove vijesti, nove teme za raspravu i nove nepravde koje će nas ponovno nakratko uznemiriti.

Oduvijek sam teško podnosila nepravdu. Ne volim nepoštenje, ne volim kada se nekoga ponižava, iskorištava ili kada se nečiji glas pokušava utišati samo zato što je slabiji, nemoćniji ili nema dovoljno utjecaja. To je jedna od mojih osobina od koje ne odustajem, čak i kada bih možda ponekad lakše prošla da neke stvari jednostavno prešutim.

Možda zato neke vijesti ne mogu samo pročitati i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Posebno one u kojima se postavlja pitanje ljudskog dostojanstva, odgovornosti i pravde. Jer ako u takvim trenucima okrenemo glavu, što nam onda zapravo preostaje?

Slučaj Kristiana Josipa Periša, mladića čija je smrt u psihijatrijskoj ustanovi potresla javnost, teško je promatrati kao još jednu vijest koja će za nekoliko dana nestati s naslovnica. Navodi o okolnostima njegove smrti, kao i sumnje koje se istražuju, otvaraju pitanja na koja obitelj i javnost imaju pravo dobiti odgovore. Ako se sumnje potvrde, riječ je o nečemu što nadilazi pojedinačni slučaj. Riječ je o povjerenju u ustanove kojima povjeravamo ono najvrjednije, a to je ljudski život.

I upravo zato o ovome ne smijemo prestati govoriti.

Ne zato da bismo unaprijed nekoga proglasili krivim, nego zato da bismo inzistirali na istini. Da istraga bude temeljita, da odgovorni odgovaraju i da se ovakve tragedije nikada ne pokušaju gurnuti pod tepih. Obitelj koja je izgubila svoje dijete ne bi smjela ostati sama u potrazi za odgovorima. Samo se probajte postaviti u situaciju obitelji tog nesretnog mladića. Sve će vam biti jasno.

No, ovaj slučaj otvorio je i jedno šire pitanje. Kakvo smo mi to društvo postali kada nas nepravda toliko uznemiri, a tako se teško odlučujemo nešto poduzeti?

Svi vole imati mišljenje. Volimo raspravljati, komentirati, prozivati i objašnjavati kako bi stvari trebale izgledati. Društvene mreže pretvorili smo u mjesta na kojima svatko ima spreman odgovor na gotovo sve. Svi su jaki iza tipkovnice. I to ne samo jaki, nego i drski i bezobrazni. Ipak, kada treba napraviti korak dalje od tipkovnice, kada treba javno stati iza nekoga, postaviti pitanje institucijama ili zatražiti odgovornost, često nastupi tišina.

Zašto?

Zašto nitko nema „muda” nešto napraviti?

Bojimo li se zamjeriti?

Mislimo li da naš glas ništa ne znači?

Jesmo li se toliko naviknuli na nepravilnosti, afere i skandale da nas više gotovo ništa ne može iznenaditi?

Ili smo jednostavno prihvatili da se neke stvari u ovoj našoj zemlji ne mogu promijeniti?

Često čujemo kako bi u nekoj drugoj državi ljudi izašli na ulice (imamo primjere u susjednoj državi), organizirali prosvjede i ne bi odustali dok ne dobiju odgovore. Možda je to pojednostavljena slika drugih društava, ali pitanje koje se pritom nameće sasvim je opravdano: zašto kod nas toliko često sve ostane na nekoliko dana javnog negodovanja?

Ne mislim pritom da svatko mora izaći na ulicu, sudjelovati u prosvjedu ili javno iznositi svoje mišljenje. Svatko ima svoje okolnosti, strahove i mogućnosti. Ali zauzimanje za sebe i druge ne mora uvijek početi velikim gestama. Ponekad počinje time da ne okrenemo glavu, da ne prešutimo ono što nije u redu, da podržimo osobu koja traži pravdu i da ne dopustimo da se važno pitanje zaboravi čim se pojavi neka nova tema.

Jer danas se možda radi o nečijem djetetu, nečijoj obitelji i nečijoj borbi. Sutra se može raditi o nama. O nekome koga volimo. O situaciji u kojoj ćemo i sami čekati da nas netko čuje, da netko postavi pitanje i da netko ne odustane.

Ne možemo promijeniti sve. Ne možemo spriječiti svaku nepravdu. Ali možemo prestati prihvaćati šutnju kao jedini mogući odgovor.

Možda je najveći problem upravo u tome što smo se previše naviknuli na ono na što se nikada nismo smjeli naviknuti.

I zato se ne bih pitala samo zašto se tako teško zauzimamo za sebe. Pitala bih se i nešto drugo: ako danas ne možemo stati uz nekoga kome je potrebna pravda, tko će sutra stati uz nas?

Stavovi izneseni u ovoj kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena s ciljem poticanja na razmišljanje te javne i argumentirane rasprave.