LJEVIČARI IZBEZUMLJENI MILANOVIĆEM: Predsjednik je novi lider desnice
”Njemu su zaista desničari bliži od ljevice”, svojedobno je izjavio bosanskohercegovački političar Željko Komšić komentirajući Zorana Milanovića uz opasku da je on kao takav daleko opasniji od ‘Kolinde’ jer je prepredeniji i inteligentniji. Bio prepreden ili ne, jedno je sigurno, hrvatski predsjednik posljednjih nekoliko tjedana ne prestaje iznenađivati javnost, a tu ponajprije vala reći da je neugodna iznenađenja priredio svojim biračima, i ljevičarima koji su nakon Milanovićevih poruka iz Jasenovca glasno povikali napokon imamo državnika.
Državnik je to koji je žestoko osudio pozdrav Za dom spremni tvrdeći da se s ustaštvom napokon treba obračunati i to do te mjere da iz Jasenovca treba baciti HOS-ovu ploču s tim pozdravom. Na tragu te politike nastavio je ploviti kada se pokupio s obilježavanja Bljeska na kojem se neki marginalac pojavio s majicom na kojoj je stajao natpis Za dom spremni, odvijalo se to u ono vrijeme kada se javnim prostorom još raspravljalo o tome što je Milanović s Pantovčaka izbacio sve biste uključjujući i onu Tuđmanovu. A onda se dogodila nagla, i po svemu sudeći neočekivana transformacija koja kod ljevičara stvara knedle u grlu.
Milanović je postao desniji od Andreja Plenkovića.
Druži se s braniteljima, amnestira Rojsa, odlikuje Miju Jelića, drčno odgovara Srbima, obračunava se s Puhovskim, Gongom i pretvara u državnika kakvog Hrvatska dugo nije vidjela. Kao predsjednik, Milanović se nizom svojih posljednjih poteza umilio desnici, koja ispod glasa šapuće hvala Bogu što ga imamo da nas čuva od Plenkovića koji je Vladu formirao s Pupovčevim SDSS-om.
Plenković koji je početkom ljeta samouvjereno formirao svoju Vladu nakon neupitne pobjede na izborima, napokon je dočkao dugo željenu slobodu pa sada isključivo po svojim preferencama rukovodi državom profilirajući se u liberala, čime se HDZ definitivno odmakao od krajnje desnice. Štoviše, generalni je dojam da HDZ više nije klasična stranka centra, već da Plenković vrlo vješto koketira s ljevicom. Branič od te njegove liberalno, lijeve politike postao je Zoran Milanović, koji se zamjera vlastitom biračkom tijelu, ali u isti mah razmišljajući o drugom mandatu nastoji grebati po desnom biračkom bazenu.
Igra je to koja bi se po Milanovića mogla pokazati kao opasna, no on je očito zasljepljen onom svojom starom tezom da će biti predsjednik svih građana. On, tvrde upućeni, uistinu nije čovjek od protokola i ceremonija, zato se nije pojavio na konstituirajućoj sjednici Sabora, od njega ne možete očekivati naslikavanja i koketiranja s predstavnicima medija, ali zato je moguće očekivati da će biti još konzervativniji, i to baš zahvaljujući Plenkoviću koji će po svemu sudeći biti ‘najljeviji’ predsjednik HDZ-a svih vremena. Tu lijevu politiku utkati će i u svoju Vladu, otvarajući Milanoviću prostor za to da se promakne u predsjednika koji izaziva animozitet na lijevoj polutci, postajući tako najveći nacionalist na hrvatskoj političkoj sceni, što pored ovakvog Plenkovića on već sada uistinu i jest.
Ne, Milanović nikada neće prihvatiti Za dom spremni, niti će biti netko tko koketira s ustaštvom, od toga se ogradio i na to se ne da navući, ali s obzirom na njegov savjetnički tim, na čijem se popisu našla i žena koja je surađivala sa Željkom Markić, posve je jasno da on neće biti salonski ljevičar kao Josipović, ili vicmaher kao Mesić. Njegov mandat već sada teško je usporediti s onim Grabar-Kitarović, no baš je od nje i mogao izvući najvažniji politički poučak – onaj tko se pokušava dopasti svima na kraju se ne dopadne nikome. Na toj krivo usmjerenoj dopadnosti Grabar-Kitarović ostala je bez mandata, kojega joj je šutke oteo Milanović, za kojega se ako ništa drugo, barem može reći da je iskreniji od svoje prethodnice. Da su ljevičari iskreni prema samima sebi, tada bi si otvoreno priznali da su ipak negdje duboko u sebi znali koga biraju. Milanović se nikada nije deklarirao kao netko s krajne lijeve margine, taj je prostor ostavio kolegici Peović, on je prohrvatski orijentirani socialdemokrat kojega su tijekom premijerskog mandata srpski mediji rasturali nakon što im je gostujući na njihovoj nacionalnoj televiziji u glavu rekao da nema pomirbe pa ni potpore dok se ne ispune svi uvjeti na kojima hrvatska strana inzistira.
Milanovića respektiraju u Hercegovini, a njegov vatreni fan jedno je vrijeme bio Nino Raspudić. Uz to tijekom svojeg premijerskog mandata uspio je zaratiti i sa Angelom Merkel u ime hrvatskog suvereniteta, ratovao je on i sa Plenkovićem predbacujući mu obiteljsku genezu, odnosno mamu lekarku, što mu predsjednik HDZ-a nikada nije oprostio. Te se zgode pohvalio da je on potomak djeda ustaše. Ustaški unuk parlamentarne je izbore izgubio, kratko se okušao kao poduzetnik surađujući i sa generalima Gotovinom i Čermakom, da bi se u konačnici na političkoj sceni pojavio kao predsjednik, za što zasluge velikim dijelom ipak snosi i desnica koja je objeručke prihvatila doktora Škoru.
Nakon što je Miro Škoro odnio glasove Kolindi Grabar-Kitarović koja se jedva domogla drugog kruga, nije pozvao svoje birače da je podrže, čime je Milanoviću pobjeda pala u krilo. Dakle, ljevičari možda jesu glasali za njega, no oni s krajnje desnice omogućili su da ta pobjeda bude zacementirana, i očito se nisu previše zafrknuli. Zbog Milanovića od početka predsjedničkog mandata daleko žešće frkću ljevičari, nego li desničari, dva čelna čovjeka Lijepe naše kao da su zamijenila političke dresove. Milanović stasa u suverenista i desničara, a Plenković svojom politikom žestoko konkurira platformi Možemo.
