Mladen Pavković: Krivi smo, jer smo dozvolili da nas bace u blato!

Trideset godina je prošlo od početka  velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Vjerovali smo da se nešto slično više nikada ne će ponoviti u srcu Europe, a kad tamo… Rusija napala Ukrajinu i ponovno smo svjedoci velikog zla.

Hrvatski obrambeni Domovinski rat i njegove žrtve gotovo se više i ne spominju. Tu i tamo zna se naći neki notorni dežulović koji napiše – „Jebo vas Vukovar“ i sve prođe kao Sava ispod mosta.

A, ako nekome teško pada ova agresija na Ukrajinu, onda su to prije svega hrvatski branitelji i stradalnici, koje su sve te strahote vratile u mračnu prošlost.

Nu, moramo se ipak ponovno podsjetiti da nakon što smo se vratili iz Domovinskog rata, da smo ostarjeli, da nas sredina  često više i ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanducima ili vrećama, pa ih (uz tri metka) pokopali. Međutim, one koji su imali sreću i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i na ulici prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što? Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni za pivu. Oni koji su se snašli (svaka čast iznimkama) u debelim su mirovinama. Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! A na one koji su ostali u invalidskim kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće. Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa "iz čistog mira" naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi im uglavnom govore da prestanu pričati o ratu, poglavito od kada smo ušli u Europsku uniju. A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su, poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce i tzv. tatine sinove, koji su i rat iskoristili da se još više obogate. Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao u rat! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili, obraniti i stvoriti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce, pupovce odmah si "nacionalista", "šovinista", odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. (Svaka čast iznimkama). Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, ( a danas Glavaša!), a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Pa, što – nikome ništa. Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine? Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito  nakon što su ostavili puške i "živi i zdravi" vratili  se svojim kućama? Dr. Andrija Hebrang se često žali da o velikoj smrtnosti i teškim oboljenjima i nedovoljnoj zdravstvenoj skrbi za branitelje često  piše i onima na vrhu, ali da mu nitko i ne odgovara!  Inače, samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morala su studirati, ili pak otići u inozemstvo dok prođe ovaj "metež". A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću  po Europi, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u bivšem, propalom Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom "rulja" kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli, mada budimo pošteni i priznajmo da i među današnjim bogatašima ima ljudi koji svesrdno pomažu. Hvala im! Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici  (Šljivančanin u Vukovaru) u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici. Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas "ustašama"! Za njih smo to i danas. Hrvatska država čak i plaća odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, itd.). Majka Kata Šoljić je umrla pred više od  deset godina, a  do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njezina četiri sina u Domovinskome ratu? Svi znaju za tragediju obitelji Zec, a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.! U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica. Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa. Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek  krenuli u školu  Gdje su ubojice tih malih i nevinih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati i što su se igrali u svojem dvorištu? Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene  radnike, jer im se "ugasila" tvrtka, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad gledamo kako pirotehničari spavaju u šatorima i kako se i dalje bore sa zaostalim minama, a poglavito kad vidimo pojedine loptogurače koji navodno vrijede desetine milijuna eura, a na terenu se ponašaju kao da su se prvi put susreli s loptom, (svaka čast iznimkama, kao što je hrvatska nogometna reprezentacija) ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili? Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada? Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu na nikakve svečanosti, čak ni na one gdje se povremeno, recimo na Pantovčaku, poziva dvije tisuće „najzaslužnijih“ Hrvata! Svojedobno smo dobili od jadnog i žalosnog Matića i Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je ostalo kao i lani, pa nije ni čudno što je okončao u ropotarnici! Pojedini političari (lijevi i desni) su redovni gosti  na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanjima pojedinih obljetnica pokolja (Jazovka, Macelj i sl.) koje su izvršili antifašisti nakon II. svjetskog rata. (Svaka čast ministru Tomi Medvedu). Znam, mnogi će sada reći- za većinu stvari  krivi su i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo. Prvo, što smo goloruki krenuli protiv dobro naoružanog agresora, a potom što smo stvorili državu. Zatim smo krivi što smo "bez ispaljenog metka", kao igračku, predali državu političarima, od kojih je malo tko ikada obukao hrvatsku vojnu odoru. Krivi smo jer smo dozvolili da nas  bacaju u blato, ponižavaju, ubijaju ovrhama i ne daju nam dostojno živjeti. Istina, borimo se protiv nepravda perom i mirnim prosvjedima, a oni kojima se obraćamo ti nam se smiju, (svaka čast iznimkama), jer znaju da od toga nema ništa.

Nu, iako o tim i ovakvim temama neprestano govorimo i pišemo, poglavito na portalima, sve je manje – više isto, ili slično, ko i lani!

Dokle?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)