Mladen Pavković: Svaki zločin ima svoga zločinca!

Ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade RH Tomo Medved na konferenciji za novinare uz ostalo je istaknuo  da su u vukovarskoj Nacionalnoj  memorijalnoj bolnici „dr. Juraj Njavro“ identificirane tri osobe stradale u Domovinskom ratu.

Također je rekao da su u osam godina  provedena istraživanja  na 396 lokacija, da je pretraženo više od  950 tisuća četvornih metara, da je pronađeno pet  masovnih i niz pojedinačnih grobnica te da je u tom razdoblju sveukupno ekshumirano 189 osoba, a identificirano 266 hrvatskih branitelja i civila.

Sve masovne grobnice pronađene su na širem vukovarskom području.

Inače, Hrvatska traga za još 1794 osobe nestale u Domovinskom ratu.

Traženje osoba nestalih u vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku intenzivirao se i ojačao tek dolaskom Tome Medveda na čelo Ministarstva hrvatskih branitelja.

Dakle, nestali hrvatski vojnici i civili se polako pronalaze, ali nažalost ne i oni koji su učinili ove strašne zloćine.

Kako to da još ni danas u Vukovarsko-sremskoj županiji, ali i drugima, „nitko“ ne zna gdje su i što rade oni koji su ubijali nevine Hrvate? Kako to da „nitko“ ne zna gdje su pokopani toliki ljudi?

Slično je bilo i nakon 2. svjetskog rata, kad su partizani i komunisti, predvođeni maršalom Titom,  pretežno bez suda i suđenja pobili na tisuće i tisuće Hrvate, a nitko, ali baš nitko, nije govorio ni pisao gdje se nalaze njihova posljednja počivališta. A da komedija bude veća još se ni danas  „ne znaju“ imena zločinaca, jer da se znaju vjerojatno bi barem netko od njih i sudski odgovarao.

Za zločine u vrijeme prošlog rata, komunisti su u Zagrebu jedino sudili 1986., i to na spektakularni način, dr. Andriju Artukovića, kojeg su navodno nezakonito, dovukli u poznim godinama, kad više nije znao ni kako se zove, iz Los Angelesa u Zagreb. Osudili su ga na smrt i istog trenutka donijeli zakon da tko umre prije izvršenja smrtne kazne, što se njemu i dogodilo, ni obitelj ne smije znati za njegov grob!

A Hrvatska je nakon Domovinskog rata mnoge srpske i ine ratne zločince amnestirala, ili pak pustila da uživaju kao „narodni heroji“ u Srbiji, Republici Srpskoj i drugdje.

Čak je hrvatska politika dopustila da se bez problema i na području kojeg su Srbi i drugi okupirali podižu i spomen  obilježja, na kojima je uz ostalo pisalo da su okupatori sahranjeni na „svojoj zemlji“!

Tek sada, dolaskom Domovinskog pokreta počelo se pričati da će spomen obilježja srpskim zločincima biti uklonjena.

Obitelji nestalih (od kojih jedan dio još uvijek nije dao krvne uzorke, zašto?) i te kako mogu biti zadovoljne što su pronađeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih, ali…još jednom moramo istaknuti da nema zločina bez zločinca!

Srbi, koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, na čelu s raznim pupovcima, neprestano okreću ploču, pa tvrde da je zločina bilo na jednoj i drugoj strani, što nije ništa drugo nego izjednačavanje  krivnje, kao- svi smo krivi što se i ubijalo u Domovinskom ratu!

A rat su počeli Srbi, od Slovenije, Hrvatske, BiH do Kosova!

Još malo, kako sve to ide,  ispast će da su Srbi, Crnogorci, bivši pripadnici JNA i domeće izdajice,  bili i ostali „najveće žrtve“, da su oni, a ne mi, branili svoja „vjekovna“ ognjišta…

Dakle, ako su pronađeni poginuli hrvatski vojnici i civili, onda gospodo i drugovi, trebaju se i moraju pronaći zločinci, pa ćemo tek onda koliko-toliko biti „zadovoljni“…

Mladen Pavković