Moj djed Mate – istina koju šutim zbog svoje majke

"Poslušaj priču o mom djedu… Nadam se da je neće pročitati moja majka."

Kako ovih dana puno gledam, slušam i čitam o Bleiburgu, Križnom putu i Titovim stratištima, čuo sam jednu priču o partizanu i Hrvatu svezanom za konjski rep ....

Kao dijete rođeno u komunizmu, odrastao sam sa stotinama pitanja, ali s vrlo malo odgovora. Nisam imao ujaka, nisam imao strica, ni djeda – barem ne onog kojeg sam mogao upoznati, zagrliti, čuti njegov glas. A opet, nekako sam osjećao da je postojao, da je negdje bio. U selu Čepelovac kraj Đurđevca, u kojem sam odrastao, rijetki su pričali, a još rjeđi su govorili istinu. Zavladala je šutnja – ona teška, u grlu i kostima.

Kao nestašan dječak, istražujući jedan stari ambara, pronašao sam zamotanu kutiju u drvenoj komodi. Bilo je to nešto poput otkrića blaga. U njoj su bile slike — crno-bijele, izblijedjele, neke vojničke, neke skupne, ali jedna mi je odmah zapela za oko. Na njoj visoki muškarac, ozbiljna lica, crne kose i gustih obrva. Nije nosio partizansku petokraku. Srce mi je snažno zakucalo, iako još nisam znao zašto. Utrčao sam u kuću, zvao mamu i baku, pokazujući sliku i pitajući: “Je li ovo moj djed?”

Nisu vikale. Samo su me tiho ukorile da slike više ne diram, da ih ne pokazujem nikome, da o tome ne govorim. A onda je moja mama tiho rekla: “To ti je bio tvoj djed.” I ništa više. Nema priče, nema uspomena, samo duboka, nijema bol. Tada još nisam znao kakav je užas bio razlog te šutnje.

Godinama sam ih pokušavao ponovno pronaći. Ali slike su nestale. Sakrile su ih, duboko, kao i bol koju su nosile. No ja ih nisam zaboravio. Ni slike, ni onaj osjećaj. Počeo sam ispitivati starije ljude, one rijetke koji su se usudili šaptati istinu – susjeda Vinka, logoraša, susjeda Pavla čiji je brat također bio ustaša, još ponekog starca kojem su oči bježale kad bi pričao. I tako sam, kap po kap, slagao istinu o svom djedu Mati.

Bio je ustaški časnik. Imao je braću. Imao je obitelj. I imao je zločinačku presudu bez ikakvog suđenja.

Pred sam kraj rata, on i nekolicina sumještana, svi vojnici NDH, nakon poraza povukli su se i sakrili u zemunicu nedaleko sela. Nisu više željeli ratovati. Samo su se nadali da će preživjeti. No, izdajnik iz vlastitog sela ih je otkucao. Partizani su ih pronašli. Poubijali su sve — osim njega.

A njega su ostavili “za primjer”. I kako to ide u partizanskoj pravdi – bez suda, bez dokaza, bez pitanja. Samo metak ili — još gore — mučenje.

Kažu da je bila mlada partizanka, pripadnica “Vojvođanskog korpusa”, koja je svezala mog djeda  za konjski rep. I onda je jahala. Od Čepelovca, kroz šume, šljunak i kamenje, preko Bilogore, kroz sela i brda, sve do iznad Svete Ane – više od deset kilometara. Mog djeda su vukli po zemlji, po šumi, po trnju i prašini, kao psa, kao životinju. Što je preostalo od njegova tijela – to nitko ne zna. No zna se da je iznad Svete Ane jedan partizan iz susjednog sela prepoznao moje prezime i – iz sažaljenja – ispalio mu metak u čelo. Da mu skrati muke. “Samilosni hitac.”

Je li to pravedno suđenje? Je li to borba protiv zla? Ili je to bio obični zločin – hladan, krvožedan, bezdušan čin mržnje prema svakome tko nije nosio zvijezdu petokraku?

Moj djed nikada nije imao grob. Nikad nije dobio ni križ, ni ploču, ni ime na zidu. Samo šutnju i strah. Moja baka se nikada više nije udavala. Moja majka nikada nije vidjela svog oca. Nikada ga nije mogla zagrliti, niti reći: “Tata.” A ja — ja nikada nisam mogao zapaliti svijeću za njega. Kad sam kao dijete pitao mamu gdje da je zapalim, slala me na spomenik poginulim u NOB-u. Tad nisam shvaćao. Kasnije jesam. To je bio njezin tihi otpor i njezina simbolika. Tamo, pod lažnim imenima i krivotvorenom slavom, ležala je i istina o mojem djedu — zakopana u šutnji.

Godinama sam nagovarao mamu da pronađemo gdje je zakopan, da postavimo barem malu ploču, da zapalim tu jednu svijeću. I svaki put kad bih to spomenuo, ona bi plakala i molila me da prestanem. Jer je to boljelo više nego što bi ijedna istina mogla izliječiti.

Zato danas ne pitam više. Dok je moja majka živa, šutjet ću iz poštovanja prema njezinoj boli. No u sebi nosim istinu koju su nam pokušali ukrasti.

Nosim uspomenu na djeda kojeg nikada nisam upoznao. Na čovjeka kojem nije dokazana krivnja, osim one da je bio Hrvat u krivoj odori, u krivo vrijeme. A to je bilo dovoljno za mučenje, sramotu i smrt.

Nosim i sjećanje na stotine tisuća Hrvata koji su bez suda, bez glasa, bez groba, mučeni i ubijani – od Bleiburga, preko Macelja, Hude jame, Kočevskog roga, Tezna, Jazovke, sve do svakog zapećka gdje su partizanski noževi i metci gasili hrvatski život. Komunistički režim nije oslobađao. On je osvećivao. Krvavo, nemilosrdno, bez ikakvog morala.

I zato neću šutjeti. I zato ću – umjesto groba – zapaliti svijeću svome djedu u Bleiburgu. Tamo gdje su umrli svi oni koji su samo željeli preživjeti. Jer istina o njima — to je istina o nama.