Mostarkić Gobbo: Verbalni delikt iz SFRJ ‘jošte živi’

Današnja mladež, ukoliko je nitko u obitelji nije poučio, ne zna za verbalni delikt. Iako dio te populacije u njoj, svjesno ili nesvjesno, povremeno i sudjeluje. Riječ je o ‘fantastičnoj’ (bez ‘znanstveno’) kreaciji vrlo pomno osmišljenog članka 133. tada Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Sjećate se te zemlje u kojoj smo svi živjeli “lijepo, bezbrižno i bolje nego ikada”? (Za svaki slučaj: sarkazam!)

Čemu je služio verbalni delikt?

Poanta verbalnog delikta nesumnjivo je bila kontrola misli, riječi i njihova izražavanja koja ne bi podilazila jugoslavenskoj verziji marksističke vizije svijeta.

Za one (mlade) koji su prespavali sate povijesti (ako se uopće do danas došlo do te lekcije), verbalni delikt služio je desetljećima za (sudski) progon svih onih koji se nisu klanjali živome božanstvu tog vremena – Titu i Komunističkoj partiji, čak i puno desetljeće nakon njegove smrti. I nije riječ samo o famoznom članku 133. Jasne definicije o možebitnom “to nije lijepo” govoru ili rečeničnoj konstrukciji koju su pomno “pakirali” “svjedoci”, propisivale su se i nekim drugim člancima tog zakona, a rezultirale u konačnici i točno određenim zatvorskim kaznama za prekršitelje.

Protiv velikog vođe i njegovog poretka nije se smjelo govoriti ni u šali. Komunizam nije poznavao smisao za humor usmjeren protiv Tita i Partije. Ismijavati, prozivati, proganjati, osuđivati, zatvarati i ubijati se smjelo jedino Crkvu – svećenike i vjernike, političke neistomišljenike i hrvatske domoljube. Zvuči poznato?

Desetljeća represije

Hrvatsko proljeće tek je jedan u nizu dokaza političkih pritisaka i represije koju je tadašnji režim provodio nad onima koji s njime nisu ideološki (s)rasli. Svi ostali su bili progonjeni, prvenstveno preko kulture, pa sve do društveno-politički i vjerski montiranih sudskih procesa.

Ljudi su samo radi svojih mišljenja i stavova preko noći “nestajali”. Neki preko granice, a neke je zauvijek ‘pojeo mrak’.

Danas, više od tri desetljeća nakon što smo granicama, voljom naroda i tadašnje političke odluke napustili savez “bratstva i jedinstva” i krvlju branitelja stvorili samostalnu, slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, popularni verbalni delikt iz SFRJ “jošte živi”. Štoviše, i dalje je mnogima (politički!) alat kojim se koriste kako bi ušutkali neistomišljenike. Točnije, sve one koji se ne slažu s podobnim narativom u kojem se “ne talasa”.

Godine zatvora i godine zabrane javnog istupanja nemalog broja nekoć i još uvijek iznimno značajnih hrvatskih političkih figura, obilježile su zadnje desetljeće prije Titove smrti. Kritike na račun komunizma ni desetljeće kasnije nisu dolazile u obzir. No, taj se običaj nekim čudom održao sve do danas. Metode totalitarizma i dalje se provode. Neki to čine suptilno, a neki su sve agresivniji. Tekovine komunizma čuvaju se kao zjenica oka. 

Kontrola uma neistomišljenika

Samoprozvani vladari umova, točnije oni koji to žele postati, i danas ljube verbalni delikt kao izliku koja im daje moć poniziti neistomišljenike. Ono što se nekad brusilo na sjednicama CK SKJ (i u svim njezinim Republikama), sad se brusi na stranačkim sastancima, skupštinama podobnih im udruga, ograncima stranačkih podmladaka, “omladinskim” kampovima i radionicama, a zatim kroz medije i društvene mreže.

Kontrola koja je na sebe stavila olovni parfem iz osamdesetih, stišće i na pragu 2026.

O(p)stat će samo najjači i najotporniji u ovom povijesnom šamaranju, otkazivanju i ušutkavanju.

Vječno društveno licemjerje

No, hrvatsko (demokratsko?!) društvo, potpomognuto “mašinerijom” mainstream medija, uvijek se pobrine da na svjetlo dana nehotice izbaci ono vječno licemjerje u više oblika.

Jer dok se radi satire koja proizlazi iz pera nepodobnog govornika priprema i provodi javni linč, satirični sadržaji podobnih bivaju nagrađeni javnim pohvalama, materijaliziranim priznanjima, pa i pobjedama u sudskim procesima. Čak i onda kada prelaze granicu normalnoga, granicu Ustavnoga, granicu ljudskoga.

S druge strane, kad ti političke skupine i pojedinci čija leđa drže stranke, na svojim službenim profilima društvenih mreža javno i klevetnički objavljuju fotografiju, ime i prezime, uz mnoštvo etiketa, pokušavajući tako nasrnuti na tvoj osobni i profesionalni integritet, onda vlada zavjet šutnje. Zavjet šutnje vlada i kada ti se prijeti smrću, a “nisi njihov”. Još će čekati u redu da bace na tebe šaku zemlje kad te “netko riješi”.

I dok “jošte žive” relikti propalih režima koji vladaju ovim društvom, zajedno s ovim prosinačkim ranim mrakom, pada i neki novi mrak.

Ima li u Hrvatskoj nekoga tko bi upalio dovoljno snažno svjetlo?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.