(NE)SURADNJA Mitski sukob dvaju brda. Loš odnos Vlade i predsjednika u pet godina doveo do nefunkcioniranja institucija

Prije pet godina, na pitanje što znači tvrda kohabitacija koju je obećao u izbornoj noći, o kojoj Zoran Milanović ne zna ništa kako je tada izjavio, Andrej Plenković je kazao: »Znat će.«

O njihovim odnosima napisana je ne jedna knjiga – mitski sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića obilježio je svih pet godina mandata šefa države koji se u nedjelju 12. siječnja bori u drugom krugu izbora za svoj drugi mandat. U velikoj mjeri taj će odnos obilježiti i konačni rezultat tog drugog kruga, u koji Milanović ulazi s velikom prednošću pred Draganom Primorcem.

 

Vanjska politika

Ali Ustav i zakon je jasan – predsjednik Republike ima dvije ključne ovlasti, a to su suupravljanje vanjskom politikom s Vladom, te očuvanje teritorijalnog integriteta i u skladu s tim zapovijedanje Hrvatskom vojskom. U oba segmenta Ustav propisuje suradnju Vlade i institucije predsjednika, od zajedničkog imenovanja veleposlanika, preko zajedničke vanjske politike, dok u segmentu obrane navodi kako je predsjednik države vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, o čemu operativne detalje propisuje Zakon o obrani. Uostalom, Ustav kaže i ono najvažnije – predsjednik države je tu da se brine o usklađenom radu svih institucija.

A upravo je loš odnos dviju osoba, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, doveo do toga da insitucije ne funkcioniraju usklađeno i stabilno. Suradnje predsjednika i Vlade praktički nema. Oni se ne sastaju, ne donose odluke zajednički, dapače jedan drugoga blokiraju i paraliziraju – primjerice, predsjednik blokira misiju NSATU-a i odlazak hrvatskih vojnika u sklopu NATO-a u tu misiju u Njemačku, a premijer i MORH pokušavaju blokirati Milanovićevo korištenje vojnih resursa, te najavljuju izmjene Zakona o obrani kojima bi se Pantovčaku uskratila vožnja vojnim helikopterima, gliserima itd., jer u Vladi tumače da predsjednik nema ovlast zapovijedanja vojskom u miru, unutar granica Hrvatske. Imenovanja veleposlanika nema već nekoliko godina, kako sam Milanović kaže »neki od njih će poluditi, a neki su već i umrli«, a nema ni usklađene vanjske politike. Znamo, dok Plenković zagovara Ukrajinu, Milanović dovodi u pitanje ulogu Hrvatske kao članice NATO-a i EU-a u podršci Ukrajini od ruske agresije.

Sve je počelo mitskom porukom Plenkovića Milanoviću, čim je ovaj preuzeo mandat, da može očekivati tvrdu kohabitaciju. Tako je prije točno pet godina, 7. siječnja 2020. godine na pitanje što znači tvrda kohabitacija koju je obećao u izbornoj noći, o kojoj Zoran Milanović ne zna ništa kako je tada izjavio, Plenković kratko kazao: »Znat će.« Dokaz je to da ni Plenković u taj odnos nije ušao baš otvorenoga srca, i da nije sve na prgavom predsjedniku Milanoviću.

 

Pružiti ruke

Nastavilo se u koroni, kad mu je Plenković odbio pružiti ruku, pravdajući se da tadašnja pravila zabranjuju kontakt. U međuvremenu je Milanović počeo vrijeđati premijera i njegove ministre, najviše Marija Banožića, tadašnjeg ministra obrane. I onda je sve eskaliralo. Sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost prestale su se sazivati, suupravljanja uglavnom nije bilo ni oko rada obavještajnih agencija, pa je i u kampanji ovih dana spomenuto kako se predsjednik Milanović najprije odrekao šefa SOA-e, da bi ga kasnije, kad je promaknut na europskoj razini, odlikovao. Milanović, pak, Plenkoviću nije zaboravio što ga je ovaj optužio čak i za to da toliko negativno utječe na javnost svojim agresivnim diskusom i vođenjem politike »ili mi, ili oni« da je to posljedično dovelo čak i do terorističkog čina prema Vladi kad je krajem 2021. godine jedan mladić krenuo u napad na Banske dvore, ozlijedio policajca i skoro upao u zgradu Vlade nošen mržnjom prema vlasti, kakvu, tvrdi Plenković, u javnom prostoru svojom retorikom širi baš Milanović. To je i za Milanovića ipak bilo previše, i nakon toga njihove suradnje uopće nema.

Novine nemaju dovoljno papira da se pobroje svi sukobi premijera i predsjednika u ovih pet godina, i nema teme koja time nije bila obuhvaćena. Naravno, vrhunac je bio na prošlim parlamentarnim izborima kad je Milanović odlučio biti kandidat za premijera u ime SDP-a, ali s obzirom na to da nije dao ostavku na mjesto na Pantovčaku, Ustavni sud mu je to osporio. Tada je Milanović izgubio izbore (nominalno, to je bio Peđa Grbin kao predsjednik SDP-a i lider oporbe), odnosno pobijedio je Plenković i formirao svoju treću vladu. Sada smo u procesu predsjedničkih izbora, u koje Milanović ulazi kao veliki favorit, dok je HDZ-ov kandidat Dragan Primorac zasad tek slab izazivač s malim šansama, i sva je prilika da će te izbore izgubiti HDZ, a Milanović na opće iznenađenje, nakon svega što se događalo prije nekoliko mjeseci, opet trijumfirati. Dakle, tko bi doli, sad je gori, a tko gori, sada doli jest.

Ipak, Milanović je u izbornoj noći 29. prosinca održao lijep govor u kojem je rekao kako ne želi imati neprijatelja u Vladi i kako izvršnoj vlasti nudi ruku suradnje. 

– Pružao sam ruku prije pet godina i učinit ću to opet prema onima koji imaju najveću odgovornost za Hrvatsku, prema Vladi. Ruku pružam jer je svuda oko nas komplicirana situacija, teška i nejasna, mutna i maglovita situacija i da barem oko nekih temeljnih stvari – pitanja rata i mira, slobode, pitanja hrvatske sigurnosti – svi dionici hrvatske politike budu, koliko god je to moguće, na istoj strani, rekao je Milanović prije nekoliko dana.

 

Nezavisni kandidat

No, čini se da mu u HDZ-u i Plenkovićevom uredu nisu povjerovali. Premijer Plenković od tada je dao barem pet izjava s istom porukom: »Ljudi, ne vjerujte Zoranu Milanoviću, čovjek vas laže već mjesecima. Besramno vas laže. Nitko ne želi slati hrvatske vojnike u Ukrajinu. Laž do laži, nataložena laž«, ponavlja Plenković.

Na pitanje o ponuđenoj ruci suradnje, te o tome bi li mu bilo lakše da su ovlasti predsjednika manje, Plenković odgovara: »On je sam rekao 1 posto njemu, 99 posto Vladi. Ovi su izbori bitni da ima legitimitet od cjeline biračkog tijela, ali to je sve. Sve je na Vladi.« 

U skladu s tim, iz HDZ-a su odmah nakon prvog kruga u medije pustili svoju verziju izmjena Zakona o obrani, koji još nije u formalnoj proceduri, a kojim bi se ovlasti predsjednika smanjile. U vremenu mira, zapovijedanje vojskom faktički bi prešlo u ruke MORH-a, a Milanović je to doživio kao novi napad na sebe. I tako je suradnja dvaju brda, barem potencijalna, opet propala.

Kako bi izgledala suradnja Dragana Primorca kao predsjednika države s Vladom, vjerojatno nikad nećemo saznati jer Milanović ulazi u drugi krug s ogromnom prednošću. U debati prije dva dana Primorac je svim silama pokušao naglasiti kako on nije HDZ-ov, nego nezavisni kandidat, da mu Plenković nije »vlasnik« niti šef. Stoga bi bilo zanimljivo vidjeti i kakvu bi si autonomiju Primorac dao da sjedi na Pantovčaku. U izjavama ovih dana apelirao je na Vladu da ne smanjuje ovlasti predsjednika, i praktički se složio s Milanovićem da izmjene Zakona o obrani u tom smjeru nisu potrebne. Čovjek bi mogao zaključiti da i Primorac, kao i Milanović, želi »Black Howkom« na Hvar svako ljeto.

No, da je on predsjednik, možda takvih izmjena ne bi ni bilo, jer bi HDZ očekivao da tvrda kohabitacija tada nestane. Sigurno je, suradnja s Vladom bi bila bolja jer Primorac nema ambiciju postati predsjednikom da bi opstruirao Vladu, nego da bi putovao svijetom i nastavio se, sada formalno, susretati s liderima zemalja kojima se dosad divio samo kao običan građanin i znanstvenik. No, dokad bi i ta »ljubav« trajala, pitanje je jer svatko želi imati autonomiju, a osobito onaj koji zauzme toliko visoku dužnost kao što je predsjednik Republike.

Tome ćemo, međutim, teško moći posvjedočiti jer je izgledni pobjednik Zoran Milanović. A to znači samo jedno – nastavljamo s tvrdom kohabitacijom.