(Nije za mlađe od 18 godina!!)…Pavković: Kako su se ubijali hrvatski branitelji?…Dosad je izvršilo suicid čak oko 3300 hrvatskih branitelja…
Ni jedan hrvatski branitelj se nije ubio zato što mu je bilo dobro, što je sanjao „ovakvu Hrvatsku“, već pretežno zbog muka koje je proživljavao nakon povratka s ratišta, kad je među ostalim svakodnevno gledao i vidio oko sebe ljude koji su „grabili“...
Dosad je izvršilo suicid čak oko 3300 hrvatskih branitelja. O tome se relativno malo piše i zna. Ovih dana i našu je pozornost privukao pokušaj samoubojstva nekog čovjeka (nije Hrvat!) kod zgrade Europske komisije u Bruxellesu…
Međutim, već dobro znamo da se hrvatski branitelji (i braniteljice) ubijaju uglavnom zbog nepravdi koje doživljaju od malih do velikih sredina.
Nu, u svezi te strašne i bolne teme iznimno je zanimljivo pitanje: kako se ubijaju ili na koje su se sve načine dosad ubili oni koji su stvarali hrvatsku državu, koji su je sanjali negdje daleko od toplih domova, u nekom rovu ili bojištu…
Navest ćemo tek neke primjere da podsjetimo one koji su krivi, iako se ne smatraju takvima, za smrt ovako velikog broja branitelja.
Dakle, Željko O. (r. 1964.) vrat si je prerezao motornom pilom, Vladimira S. (50) našli su obješenog u odori Hrvatske vojske, S.H. (49) ispalio si hitac u glavu iz karabina, M. T. (60) upucao se sa pištoljem za svinje, Mijo M. (52) raznio se ručnom bombom, brigadni general Damir. B. pronađen je mrtav u svojem automobilu, ubio se vatrenim oružjem, Jugoslav M. teški invalid Domovinskog rata, bez obiju šaka i slijep – objesio se, Nediljko Ž. (58) ubio se iz pištolja za kojeg je imao urednu dozvolu, Slavko Č. (55) iskopao je na groblju raku te se ubio aktiviranjem ručne bombe, Mato Č. (35) bacio se kroz prozor, Miroslav M. (35) raznio se ručnom bombom u spavaćoj sobi, Darko N. otrovao se tabletama, Ž. D. (46) nije mogao vraćati kredit pa se objesio, Željko S. „okitio“ je spomenik hrvatskih branitelja odličjima, pa se ubio hicem u glavu, Silvijo Z. (30) skočio je u rijeku i – utopio, invalid David N. ubio se ručnom bombom u kući za beskućnike, Zvonko M. (33) umro je u svom stanu zaboravljen od svih od gladi i žeđi, Ljubomir Z. (43) ubio je suprugu i petogodišnju kćer, pa sebe, B. K. (59) legao je na dvije ručne bombe, Jure B. (54) objesio se za gredu, razvodnik“Tigrova“ pronađen je obješen u napuštenom hotelu, Antun K. (57) zapalio radionicu, pa se ručnom bombom ubio u sobi, Miroslav K. (58) je ubio suprugu Ankicu (53), pa nakon toga puškom i sebe, Stojan C. zapalio se pred ženom i djecom zbog gostovanja srpskog pjevača u njegovu selu, Mario L. (35) se objesio u bolnici, ručnom bombom ubio se samohrani otac devetero djece Milan V. (51), zbog nemogućnosti vraćanja duga od 12.000 kuna Dragan P.(35) se zapalio, Milivoj B. (51) tri puta se pokušao ubiti, a onda se objesio zastavom braniteljske udruge za radijator, dvije godine nakon smrti oca-branitelja u parku se ubila i njegova kći, teški invalid Robert S. (39) ubio je djevojku, pa si prerezao žile, 100-postotni ratni invalid Josip B. (45) poginuo je u svojoj kući u eksploziji plina iz boce, Marijan J.(46) sjeo je u fotelju i iz puške si ispalio hitac u bradu, s trećeg kata bolnice skočio je Miroslav J. (41), B. K. (49) legao je na dvije ručne granate i aktivirao ih, itd. i tako redom.
Ovih se dana diljem Hrvatske prikazuje dokumentarni film Jakova Sedlara o hrvatskim braniteljima koji su izvršili suicid, a ovo bi mogao biti nastavak tog film, da ljudi znaju kako su to učinili. A treći film na tu temu morao bi biti o onima koji su krivi za njihovu smrt. Naime, ni jedan hrvatski branitelj se nije ubio zato što mu je bilo dobro, što je sanjao „ovakvu Hrvatsku“, već pretežno zbog muka koje je proživljavao nakon povratka s ratišta, kad je među ostalim svakodnevno gledao i vidio oko sebe ljude koji su „grabili“ dok su drugi mokrili krv, od Vukovara, Velebita, Škabrnje, Knina do Dubrovnika.
Takvi filmovi i takve teme morale bi potaknute branitelje da se ne ubijaju, jer oni zbog kojih su to dosad učinili nisu, vjerujte, zapalili ni svijeću na njihovu grobu.
