NISU ZABORAVLJENI Ako se ne vratim i čujete da me više nema… Priča o Darku Tišljariću, mladom Međimurcu pogubljenom na Ovčari

Na ispomoć u Vukovar, djelatnici Policijske uprave varaždinske odlazili su  po zapovjedi MUP-a RH od 28. lipnja 1991. godine u zasebnim postrojbama koje su brojile  od 100 do 185 djelatnika, a koje bi se na terenu nalazile dva do tri tjedna, u prosjeku 15 do 18 dana. U to vrijeme, u sklopu tih postrojbi nalazili su se djelatnici policijskih stanica Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof. Dana 11. rujna 1991., iz PU Varaždin u Vukovar upućena je zadnja vukovarska grupa, koja je podnijela najveći teret i pritom najteže stradala. 

Među 185 policijskih službenika  koji su toga dana u ranim jutarnjim satima krenuli za Vukovar, nalazilo se i 58 policajaca iz tadašnje Policijske stanice Čakovec. Od njih 58, 11 se više nikada nije vratilo; jedan se još uvijek vodi kao nestala osoba, petorica su poginula, a pet ih je zarobljeno i pogubljeno na Ovčari. Među petoricom čakovečkih policajaca pogubljenih na Ovčari, nalazio se i dvadesetogodišnji Darko Tišljarić.

arko Tišljarić, za prijatelje - Bobac, rođen je 1. lipnja 1971. godine u Čakovcu kao drugi od dva sina Anđele rođ. Mihoci i Tome Tišljarića. Obitelj Tišljarić živjela je u Hodošanu, zaselak Prode, danas mjesto u sastavu općine Donji Kraljevec, Međimurska županija, pa je Darko osnovnu školu pohađao u OŠ Hodošan, a njegov stric Pavao Tišljarić, prisjetit će se:
"Nekada Prode i Hodošan nisu, kao danas, bili spojeni kućama, nego je između ta dva dijela, pokraj ceste, bila samo šuma i tratina. Iz tog je razloga Darko vrlo rano naučio voziti bicikl, pa je svakodnevno odlazio po kruh i druge potrepštine u kilometar i pol udaljen centar sela. On je to sa zadovoljstvom obavljao, bio je stvarno dobro i milo dijete". 

Sličnim riječima Darka će opisati oni koji su ga poznavali - lijepo odgojen, drag mladić, s izrazitim smislom za humor, uvijek vedar i nasmijan. U slobodno vrijeme, Darko će rado zaigrati nogomet, a bio je i član NK Budućnost, danas NK Hodošan te NK Dekanovec.
U Zagrebu, Darko Tišljarić završit će srednju školu za milicionara, a 1. srpnja 1989. zasnovat će radni odnos u tadašnjem Općinskom sekretarijatu za unutarnje poslove Dugo Selo. Nakon premještaja u PS Čakovec, bit će raspoređen na granični prijelaz Goričan, gdje ostaje u službi  do odlaska u Vukovar.

Stric Pavao Tišljarić, s tugom će ispričati: "Darko je s kolegama prvi put u Vukovar poslan u srpnju, ali se vratio nakon 15 dana, nakon što im je došla smjena. Za drugi se odlazak javio dragovoljno. Imao je povjerenja u mene i znao mi se povjeravati. Kada se vratio prvi put, promijenio se,  primijetio sam da mu je poraslo samopouzdanje, ponos, odlučnost, vjera da se bori za pravu stvar. Imao je osjećaj da pomaže Vukovarcima, da se bori za domovinu Hrvatsku. Primijetili smo da je postao i nekako zamišljen, nenaspavan i prkosan. Sjećam se našeg posljednjeg razgovora u Hodošanu, rekao mi je odlučno: 'Striče ja idem'. 'Kam ideš?' - pitam ja, a on mi kaže: ' U Vukovar'. 'Pa Darko' – velim mu – 'već si bio, ti si već dao svoj doprinos domovini, neka malo i drugi idu, a ne da bježe u inozemstvo ili im se ne može uručiti poziv', a on mi odgovori: 'Dragi moj striče, ako ćemo se svi tako ponašati Hrvatske ne bu, prijavio sam se kao dobrovoljac jer volim Hrvatsku, a domovina mi je u srcu i ne dam da je gaze'. Ostao sam bez riječi na tu izjavu koju je izrekao, čvrsto i odlučno. Volio je Hrvatsku.

Volio je slušati i pjesmu grupe Scorpions 'Wind of Change' te nam je na rastanku poručio, kao da je predosjećao da se više nećemo ni čuti ni vidjeti: 'Ako se ne vratim i čujete da me više nema, pustite mi tu pjesmu da je slušam na nebu…'".

Antun Novak, zapovjednik dijela postrojbe iz tadašnje Policijske stanice Čakovec, prisjetit će se: "Po dolasku u Vukovar, od nas 58 Čakovčana, 31 je upućen na ispomoć u Borovo naselje. Raspoređeni smo na tri punkta na Trpinjskoj cesti, jedna grupa kod Bloketare, druga na Lipovačkom putu, a treća u jednoj od posljednjih kuća prema Trpinji. Nakon sveopćeg napada 14. rujna, potisnuti smo, te smo se preraspodijelili i utvrdili na položajima u Hercegovačkoj i Bosanskoj, a trojica naših momaka koji su radili s protuoklopom, ostali su u Slavonskoj ulici. Darko Tišljarić je bio na položaju u Bosanskoj". 

Domaći branitelj, Tomislav Orešković, o Darku će reći: "Darko je bio simpatičan i komunikativan mladić, ali nenapadan. Kad su 'Varaždinci', tako smo ih sve zvali, došli na smjenu, zadesio ih je pakao. Nakon prvog napada i šoka, nije pokazivao strah, dapače, iskazao je htijenje i požrtvovnost. Pamtim ga i po čestom osmijehu".

Željko Sršan – Campi, Darkov suborac, također čakovečki policajac, ispričat će: "Mali je bio pravi borac, imao je srce za tri čovjeka. Bio je najmlađi od nas, tek dvadeset godina, ali bio je sjajan. Zajedno smo bili i na Lipovačkom putu, a potom smo nas četvorica raspoređeni u Bosansku ulicu. Taj dan, kada je Darko ranjen, napad je počeo oko tri ili četiri sata poslijepodne. Tenk je bio dvjestotinjak metara od nas, a četnici su nam ušli u prvi red kuća u Bosanskom odvojku. Od iste granate kojom je Darko ranjen u nogu i rame, poginuo je i jedan momak iz Rakitja. Darka smo, nakon odbijanja napada, odvezli u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerceu, no tamo su nam rekli da su rane teške i da ga vozimo u vukovarsku bolnicu, što smo i učinili. Nažalost, tada sam ga vidio posljednji put".

Ivan Markač, kolega i suborac, reći će: "Nekoliko sam godina stariji od Darka, ali smo se radeći zajedno jako zbližili. U Borovu naselju smo bili nerazdvojni, imali smo bezgranično povjerenje jedan u drugoga, tempirali smo straže kako bismo bili skupa, odlazili obojica gdje je trebalo. I onda, taj dan, prvi put smo se razdvojili. Kad je napad krenuo, ja sam ostao na jednom položaju, a on je odjurio u odvojak, pedeset, sto metara dalje, u ispomoć i tamo je ranjen. Nikada ga više nisam vidio. Danas, kada razmišljam o tom dečku, mogu reći da je bio pun života, pametan, hrabar, jedan veliki prijatelj".

Iz Vukovara,  Darko se uspio javiti nekoliko puta, pa su tako roditelji i članovi obitelj saznali i za njegovo ranjavanje dana 5. studenoga 1991. S obzirom na to da se bolnica sve više punila teškim ranjenicima i bolesnicima, Darko je pušten iz bolnice, no kolege i suborci, dovozili su ga na previjanje.

Andrej Jančec će se prisjetiti: "Bilo je to 17. studenog 91. u prijepodnevnim satima. Nas nekoliko krenuli smo iz zapovjedništva u bolnicu gurajući Darka na tačkama jer nije mogao hodati. Dragutin Friščić Kesera, Kristijan Kolarić, Tomislav Horvat, Mario Kovač, Tihomir Dominić i ja, također smo bili ranjeni. Iako zapovjedništvo nije bilo daleko od bolnice, čini mi se da su nam trebali sati kako bismo pod kišom granata uspjeli doći do cilja.

Tamo smo, nakon savjetovanja, donijeli odluku kako ćemo svi osim Darka i Dragutina Friščića poći u proboj. Uspjeli smo iz okruženja izaći živi, no nažalost, Darko i Dragutin, koji je također ostao u bolnici, ubijeni su na Ovčari".

Stric Pavao emotivno će ispričati: "Pet i pol godina smo tražili Darka, raspitivali smo se na sve strane, putem Crvenog križa, UNPROFOR-a, međunarodnih promatrača… Dočekivali smo i pratili svaku razmjenu zarobljenika, ali bilo je sve uzalud. U međuvremenu, njegov otac Tomo umro je od tuge i žalosti, ubrzo i baka Kata. A onda smo pozvani na Zavod za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu, na identifikaciju. Darkova majka Anđela oduvijek je Darka zvala 'moj Darkec'. Od malena i kod odrastanja i sve godine koje ga je tražila i nadala se, govorila je 'moj Darkec'. Ta hrabra žena, kada je vidjela pokazane joj kosti, predmete koji su mu pripadali, a i njezin DNK se poklapao s ostacima, samo je rekla: 'To je moj sin i dozvolite mi da ga dostojno sahranim i da umrem u miru Božjem".

Nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari te identifikacije na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, posmrtni ostaci Darka Tišljarića pokopani su dana 4. ožujka 1997. godine na groblju u Hodošanu. Tadašnji župan međimurski Marijan Ramuščak je rekao: "Ovo nije običan sprovod, ovo je sprovod koji traje preko pet godina".

Darko Tišljarić, sin i brat, kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu kao ranjenik zarobljen te deportiran na stratiše  Ovčara gdje je

nemilosrdno pogubljen, imao je samo dvadeset godina.

Darkec, nismo te zaboravili.