NISU ZABORAVLJENI Anto Gašić ili Toni 'Švicarac': Ultimativni heroj sa Sajmišta, bio je ludo hrabar, sjajan čovjek koji nije znao za uzmak...

Anto Gašić rođen je 2. prosinca 1953. godine u Žabljaku, općina Usora, Bosna i Hercegovina, kao treći od devetoro djece Ivke rođ. Anđelić i Petra Gašića. Osnovnu školu ''Nikola Matković Kolja'', danas OŠ ''Kulin Ban'', pohađao je u Tešanjki, a potom srednju Tehničku u Tešnju, obrađivač metala. U dobi od četrnaest godina, Anto će ostati bez oca koji će kao strojovođa poginuti u direktnom sudaru dva vlaka.

Njegov mlađi brat Marko, ispričat će:

''Mi smo svi kao djeca imali svoje zadatke i obaveze koje smo morali izvršavati nakon škole, nije bilo hoćeš, nećeš, majka nas je tako naučila. Rad na zemlji, oko blaga, krava, svinja, gusaka… A onda smo, nakon školovanja odlazili 'trbuhom za kruhom', kako bismo pomagali mlađima.

Tako je i Anto, nakon odsluženja vojnog roka u JNA, kao padobranac u Nišu, otišao u Zagreb pronaći posao. Nije dolazio često, ali je slao novac. Bio je privržen obitelji i odgovoran i već kao dijete vrlo hrabar. Svi se sjećaju kako se s nekih petnaest, šesnaest godina, bez oklijevanja bacio u rijeku i spasio ženu koja se utapala''. 

Anto Gašić, za obitelj Toni, u Zagrebu će oženiti Danicu Bukovčak koja će im 1977. godine roditi sina Mišela, a potom 1979. i kćer Margaretu.
Mišel Gašić će reći: ''Majka je čitala knjigu, ne sjećam se više kako se zvala, u kojoj su glavni junaci bili brat i sestra, Mišel i Margareta i ta su joj se imena jako svidjela. Po njima nas je nazvala''.

Anto Gašić vrlo će rano doći u sukob s represivnim aparatom bivše države, zbog izraženog domoljublja, isticanja hrvatskih simbola i pjesama. Zbog toga će često biti zatvaran te poslan i na izdržavanje kazne u Staru Gradišku gdje su uvjeti bili osobito teški za političke zatvorenike. Iz tih razloga, određeni dio života provest će u Italiji, Francuskoj, a potom, gotovo do pred sam rat, boravit će u Švicarskoj. Godine 1988. U Švicarskoj, na autoputu, preživjet će tešku prometnu nesreću nakon koje će mu u desnu nogu, od kuka do koljena, biti ugrađena šipka.

Mišel Gašić će ispričati:

''Nakon te prometne, nitko od nas nije vjerovao kako će tata hodati, a kamoli da će moći trčati i ratovati. No, bio je nevjerojatan, doista nevjerojatan. Bio je tip čovjeka koji se nije bojao ničega u životu. Kao dijete, sjećam se priča o njemu iz Stare Gradiške, kako su ga batinali nemilosrdno, a kada bi ga odvezali, bacio bi se na prvog čuvara kojega bi mogao dohvatiti, ne mareći za posljedice''.

Marko Gašić će se prisjetiti:

''Vratio se u Hrvatsku otprilike dva mjeseca prije odlaska u Vukovar. Tjedan dana prije odlaska, rekao mi je gdje ide i da to neće nikome govoriti. Jednostavno je otišao na Velesajam, ukrcao se na autobus s ostalim dragovoljcima… I nikada ga više nismo vidjeli''.

Antin nećak Petar Gašić će se prisjetiti:

''Bio sam dijete, ali dobro se sjećam kada je stric Anto posljednji put došao k nama u Bosnu. Pričao nam je što se događa u Hrvatskoj i zauvijek sam zapamtio ono što nam je tada rekao: 'Nemojte biti glupi, ako imate što, prodajte i kupite oružje, i ovdje će biti rata!'. Puno prije svih nas je bio svjestan onoga što se sprema''... 

Dana 25. rujna 1991., Anto Gašić će s šezdesetak drugih zagrebačkih dragovoljaca krenuti put Vukovara. Autobusom će stići do Bogdanovaca, sela šest kilometara udaljenog od grada u okruženju, odakle će pješice, tzv. Kukuruznim putem ući u prigradsko naselje Lužac, gdje će ih domaći branitelji sačekati i odvesti u dvoranu OŠ ''Ivo Lola Ribar'', danas OŠ ''Dragutina Tadijanovića''. Pristigli dragovoljci će u školi biti raspoređeni po različitim punktovima, a Anto Gašić kojega će suborci zauvijek zapamtiti po nadimku Toni – Švicarac, na jednu od najkrvavijih bojišnica, na Sajmište.

Antin suborac Ivan Anđelić - Doktor, će ispričati:

''Mislim da je to bilo 22. listopada, u bolnici, Toni je ležao s prostrijelnom ranom trbuha. Kao da ga sad vidim kako leži, skinute čizme pored kreveta. Dozvao me je i rekao mi kako se njegova majka djevojački preziva Anđelić i da je iz okolice Teslića. Ubrzo je sam napustio bolnicu i vratio se na položaj. Bio je strašan ratnik, izuzetno hrabar, imao je veliki, prepoznatljiv osmijeh. Tijekom jednog napada u Cvjetnom naselju, ostao je sam. Jedan dragovoljac, također iz Zagreba, vikao je – 'Povlačenje, povlačenje!', no Toni je ostao sam i mitraljezom vratio napad.

Od te večeri, po zapovjedi zapovjednika Vukovara, Branka Borkovića – Mladog Jastreba, preuzima zapovjedništvo nad tim dijelom bojišnice. Također, važno je spomenuti i da je od pljačkaša 'osloboditelja', koji su nakon jednog proboja njihovih snaga ušli u jednu od ulica u naselju, spasio nekoliko starijih ljudi, civila, koje su istjerali iz podruma, natjerali ih da kleknu i spremali ih se pobiti''... 

Mišel Gašić će ispričati:

''Majka je radila u hotelu Dubrovnik i ja sam svaki dan nakon škole trčao kod nje na posao, ona bi me uzela za ruku i odlazili bi u zgradu na Trgu u kojoj su se dobivale informacije o ranjenim ili poginulim braniteljima Vukovara. Jedna bi žena čitala imena i kad ne bi pročitala

Gašić, odahnuli bi, iako nismo ništa drugo saznali, no to je značilo da je živ.

Šesnaesti dan nakon što je otišao, njegovo je ime pročitano među ranjenima. To je bio jedan strašan trenutak i sad se teško prisjetiti, no, opet…Još je bio živ''... 

Vukovarska braniteljica Mira Vrdoljak će se prisjetiti:

''I ja se Tonija Švicarca sjećam s položaja. Znam samo da se jednog dana pojavio, zračio je nekom snagom i ulijevao povjerenje. Pokojni Oliver Jovanović, on i ja, mislim da je bio još netko, ali se ne mogu sjetiti tko, išli smo izvlačiti ranjenu ženu iz dvorišta kuće pored koje su, odmah u drugoj kući, bili četnici. Vidjevši ga onako sigurnog u sebe i sve što radi, ni ja se nisam bojala''...

Nikica Burić-Samoborac, za Antu Gašića će reći:

''Izuzetno pametan, ludo hrabar, taj nije znao za uzmak. Taj dan kada je poginuo, bio je strašan napad duž cijele bojišnice. Tenkovi, pješadija, gorilo je na sve strane. Anto je sa svojim dečkima pokušavao zaustaviti proboj prema Milovom brdu, kako četnici ne bi zauzeli taj neizmjerno važan položaj. Poginuo je braneći ga. Kakav je to sjajan čovjek bio''...

Vladimir Gordoš – Vrabac, vukovarski branitelj, Antin suborac, ispričat će:

''Bilo je to u večernjim satima 11. studenoga. Potiskivali su nas, dio ljudi se povlačio, a Toni je s

Drvene pijace krenuo trkom uzbrdo. Nismo znali da su već ušli u dvije katnice iznad, odakle je pogođen snajperom. Nažalost, nismo ga mogli izvući, bili smo pod stalnom paljbom. Tijekom noći, došli su dečki iz HOS-a i oni su izvukli njegovo mrtvo tijelo. Inače, Tonija Švicarca prema kojemu smo osjećali neizmjerno poštovanje, zapamtili smo i po tome što nikada nije skidao šljem s glave. Jednom prigodom, kada se skinuo da se okupa, ostali smo šokirani izgledom njegovog tijela, bio je prepun ožiljaka, kao da je imao sto rana''...

Antin sin Mišel reći će:

''Dobivali smo svakojake informacije, ranjen je, zarobljen itd., no nismo ništa znali pouzdano, nadali smo se. I nakon prvog ranjavanja, u listopadu, tata je uspio nazvati mamu na posao, a javio se i jednom maršalu  u Italiju. Ipak, vrlo brzo, otprilike 25. ili 26. studenog, u hotelu Internacional u Zagrebu u kojem su smještani Vukovarci, saznali smo kako je, nije u to više bilo sumnje, poginuo''. 

Godine 1998., nakon mirne reintegracije i ekshumacije na Novom groblju Dubrava u Vukovaru, Anto Gašić identificiran je i u kolovozu iste godine pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj, u Aleji branitelja.

Mišel Gašić s tugom kaže.

''Sve do identifikacije nisam mogao povjerovati u to da je mrtav. To mi je jednostavno bilo nezamislivo. Međutim, u Zagrebu su ostale RTG snimke njegove noge nakon prometne nesreće, a položaj šipke i šarafa nesumnjivo je potvrđivao da je to njegovi posmrtni ostaci. Uz njega je pronađen i upaljač Zippo koji mu je poklonio njegov prijatelj maršal, veliki srebrni križ koji je nosio i krunica koju mu je dala naša majka''. 

Kada je poginuo u obrani Vukovara i Domovine, Anto Gašić – Toni, suprug, otac, brat i sin, imao je trideset i sedam godina.

Toni, nismo te zaboravili.