NISU ZABORAVLJENI Među prvim je braniteljima Vukovara koji su bili u direktnom sukobu s četnicima; Nikada ispričana priča o Damiru Posanoviću - Buci

I trideset godina od početka Bitke za Vukovar, hrvatskoj javnosti, pa i samim Vukovarcima, i dalje su nepoznati brojni detalji, priče o nepoznatim braniteljima, ali i činjenice poput onih tko su ljudi koji su bez sumnje, među prvima, sudjelovali u direktnim borbama, lice u lice s četnicima i pri tome, vojnim rječnikom rečeno, eliminirali neprijateljsku živu silu. Jedna od takvih do sada nikada ispričanih priča, priča je o samozatajnom Damiru Posanoviću. 

Damir Posanović, za obitelj i prijatelje – Buco, rođen je 2. listopada 1957. godine u Vukovaru, kao mlađi od dvojice sinova Marije rođ. Vidoš i Josipa Posanovića. Osnovnu školu pohađao je u Borovu naselju u OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, a srednju, gumarski smjer, u tadašnjem COUO-e Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle.

Nakon završenog školovanja odlazi u JNA, a nakon odsluženja vojnog roka u mornarici, u Splitu, zapošljava se u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Stara pneumatika, gdje radi sve do početka rata. Godine 1980., Damir Posanović oženit će se Mirjanom Nedić, koja im rađa dvoje djece, 1981. godine sina Daria, a godinu dana kasnije i kćerku Dajanu.

U slobodno vrijeme, tek ponekad, iako je kao pionir bio član NK Borovo, rekreativno će zaigrati nogomet, a kao pasionirani ribič, često će odlaziti na Dunav, pecajući uz obalu ili odlazeći čamcem u ribolov.

Supruga Mirjana reći će kako je Damir bio samozatajna i mirna osoba, a njegov stariji brat Josip, teško i emotivno, kroz suze, će ispričati: "Moj brat, ako nekome nije pomogao, sigurno nije ni odmogao. U zgradi gdje su stanovali, svi su ga voljeli. Kada bi na sebe natovario motor, pecaljke, rekli bi mu: 'Ako što uloviš, meni se javi!', a on bi im s veseljem donosio ribu. Dobar je čovjek bio, baš dobar".

Već pri prvim naznakama ratnih sukoba, Damir Posanović priključit će se organiziranim stražama, a njegov preživjeli suborac Alen Došen, ispričat će: "Ne volim misliti o ratu i nerado ga se prisjećam, ali Buco Posanović je zaslužio da ga se spomene. Sjećam ga se još kao dijete iz Borova, kada je dolazio na Dunav, na pecanje, a i danas, kada ga odavno više nema, često ga se sjetim. On me je na neki način, među brojnim drugim braniteljima  impresionirao. Nekako, bio je prefin, izrazito pristojan, toliko uljuđen tip da se od drugih po tome izdvajao… Gospodin…Drugačiji… Iako sam bio dosta mlađi, brzo smo se sprijateljili i na dugim noćnim stražama, prvo kod tvorničke rampe, a potom na Domu tehnike, dobro smo se upoznali. Malo je poznato kako je Buco, tako smo ga svi zvali, jedan od prvih među nama koji su u bliskoj borbi gledali oči u oči nadmoćnijem neprijatelju i preživjeli".

Naime, nakon prvog sveopćeg napada na Vukovar, 25. kolovoza 1991. godine, već sutradan, 26. kolovoza, uslijedio je novi napad četnika i srpskih dobrovoljaca, potpomognut snagama i oklopnim vozilima  JNA na Borovo naselje. Osobito jak bio je pješadijski napad iz Borova Sela na položaje branitelja kod Doma tehnike i prema tzv. Internatu.

Dom tehnike je uz Banijsku ulicu bio najistureniji položaj prema Borovo Selu, odnosno Srbiji. Njegovim padom bio bi ugrožen vodovod grada Vukovara, što bi značilo katastrofu za obranu Borova naselja, ali i cijelog Vukovara. Zgrada Civilne zaštite u kojoj je bilo zapovjedno mjesto toga dijela obrane, nakon jakog artiljerijskog napada, okružena je i u nju su ubrzo ušli četnici.

Alen Došen će nastaviti: "Tu noć nisam morao biti na straži i nisam se tamo zatekao, no kada je sve prošlo, što se tamo događalo, ispričao mi je sam Buco. Bio je poprilično u šoku, do tada, iako je bilo puškaranja, nije bilo tako bliskih borbi. On je bio iskren, jednostavan čovjek i rekao mi je: 'Alene, ja još k sebi ne mogu doći. Ostali smo unutra, nismo se stigli povući. Nas dvojica smo ostali u jednoj od kancelarija, a još jedan od momaka iz Sotina u drugoj prostoriji. Imao sam samo lovačku pušku s dva punjenja, pa smo se pritajili.

Oni su prvo vikali da se predamo, a kako nitko nije izlazio, zaključili su da nikoga više unutra ni nema. Ipak, u jednom trenutku, dva su četnika ušla i u prostoriju u kojoj smo se mi nalazili, i ja sam zapucao. Bacio sam pušku pored njih i uzeo kalašnjikov koji je jedan od njih imao. U tom trenutku i momak koji je bio u drugoj prostoriji je zapucao prema ostalima pa smo se zajedno, sva trojica, probili prema rupi u bedemu stadiona'. Taj Bucin čin je vjerojatno iznenadio i zatekao četnike, nisu znali koliko nas ima i što ih sve unutra čeka, pa su se povukli sami ne pokupivši ni svoje mrtve. Kada je nas dvadesetak došlo, zatekli smo ih tamo, baš kako mi je Buco i ispričao, ležali su u plavim uniformama koje su nosili". 

U serijalu Heroji Vukovara, u epizodi Dom tehnike, još jedan od Damirovih suboraca Ivica Mikola, spomenut će Damira, a između ostalog ispričat će: "Iz zgrade Civile zaštite smo se provukli kroz rupu u zidu na nogometni stadion Borovo i otamo smo počeli pružati otpor. Jedan od naših boraca, Damir Posanović – Buco je ostao u zgradi CZ. Kad su ušli četnici, bili su obučeni u neke plave, radne uniforme, to im je bila uniforma za taj napad, trake raznorazne su stavljali, da se prepoznaju… Ušli su u zgradu, pregledali je, ali nisu ga našli. Ubio je četiri četnika u tim plavim uniformama. Mi smo bili u jednoj rupi, kad je izašao iz zgrade CZ, gledamo ga, nismo mogli vjerovati da je čovjek živ".

Josip Posanović, Damirov brat, reći će: "Kada sam nakon tog napada vidio brata, njegova je odjeća sva bila iskidana i izbušena od gelera koji su ga 'pošpricali'. Nakon što mu je pružena pomoć, ostao je sa mnom na položaju poznat kao Krešo IV. Pred slom obrane grada, 19. studenoga prijepodne, dobili smo obavijest da je gotovo i da se povučemo prema tvornici, zajedno s civilima koji žele ići s nama. Došli smo u Novu obućaru, a ja sam otišao posjetiti jednog ranjenog prijatelja kojem sam odnio vestu. Kada sam se vratio, moga brata više nije bilo, rekli su mi da se odazvao pozivu da ide gasiti Commerce koji je gorio. Nikada ga više nisam vidio".

Kako će se utvrditi kasnije, nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Damir Posanović će, zajedno s drugim braniteljima i civilima, u koloni, kroz Borovo naselje, današnjom ulicom Blage Zadre, biti odveden na Trpinjsku cestu. Tamo će od nepoznate osobe biti izdvojen i s još desetak osoba nemilosrdno likvidiran u dvorištu kuće na kućnom broju 33. 

Jedini preživjeli koji se sa stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, pripadnik je legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, tada tek osamnaestogodišnji Nevenko Mauzer, koji će ispričati: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste.

Dvojica od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašte, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu ubijeni moji suborci Vjekoslav Jugec i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Damirova supruga Mirjana, prisjetit će se: "U jednoj od posljednjih grupa, dana 8. rujna, djeca i ja, izašli smo kroz kukuruze iz Vukovara. Tada sam svoga supruga zadnji put vidjela. Dana 15. listopada, bili smo kod tetke u Zagrebu, Damir nam se uspio javiti telefonom. Rekao mi je da nam je poslao novac, svoju plaću i to je bio posljednji put da sam ga čula.

Nakon sloma obrane grada, tražili smo ga preko Crvenog križa, odlazili na razmjene, no nigdje ga nismo mogli pronaći, ništa o njemu saznati. A onda, u listopadu 1997., stigli su nekakvi protokoli iz Beograda, albumi s fotografijama. Otišli smo u zgradu, tzv. Kockicu, u Zagrebu, gdje smo ih mogli pogledati. Po dolasku, dva sam albuma pregledala, već mi je bilo

mučno od strašnih prizora i htjela sam odustati. Onda sam na početku trećeg ugledala fotografiju vjenčanog prstena koji mi je privukao pažnju.

Okrenula sam sljedeći list i na fotografijama ubijenih ispred kuće na Trpinjskoj cesti broj 33, među leševima, vidjela sam i moga Bucu. Jasno se vidjela prostrijelna rana na potiljku, gdje su mu pucali u glavu. Bio je u plavom prsluku koji je uvijek nosio na pecanje i šarenom puloveru. Odmah mi je pozlilo, bilo je prestrašno. Kasnije su mi dali njegove stvari, sat koji je dobio od moga tate, taj vjenčani prsten i krunicu koju je nosio".

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru, Damirova je obitelj pozvana na identifikaciju njegovih posmrtnih ostataka. Brat Josip će, i danas, nakon trideset godine, stegnutoga grla ispričati: "Na identifikaciju smo išli Damirova supruga i ja. Bilo je to 7. svibnja, četvrtak, dobro se sjećam. Pukovnik Grujić nas je upozorio da je njegovo tijelo bilo duboko zakopano i u vojnoj vreći i dobro očuvano. Na potiljku se vidjela rana od likvidacije, brkovi su mu bili žuti, a tijelo mumificirano, no bilo je jasno da je to on, naš Buco".

Dva dana kasnije, dana 9. svibnja 1998., posmrtni ostaci Damira Posanovića – Buce, pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja zarobljen te protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima i svakoj ljudskosti, nemilosrdno likvidiran, Damir Posanović - suprug, otac, sin i brat - imao je trideset i četiri godine.

Buco, nismo te zaboravili.