NOVI DETALJI Žinić je još 1997. trebao vratiti kuću državi. Ali zadržao je i nju i stan i treće obnovljeno imanje

Država je još 1997. uložila 489 tisuća kuna u obnovu Žinićevog obiteljskog imanja, a propisi nalažu da, ako želi zadržati državnu kuću u Glini, trebao bi joj vratiti oko 380 tisuća

Nakon što smo zadnja tri dana objavili detalje o tome kako se HDZ-ov sisačko-moslavački župan Ivo Žinić “rukama i nogama” bori da otkupi državni stan od 82 kvadrata u Zagrebu, koji i danas bespravno koristi, sad smo konačno dobili odgovore Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje vezane za obiteljsko imanje na adresi Marinbrod 31.

Iz njih je jasno kako je Ivo Žinić već bio stambeno zbrinut 1997. godine o državnom trošku, ali je unatoč tome nastavio koristiti i državnu kuću u Glini i državni stan u Zagrebu. Iako po zakonu nitko nema pravo da ga država stambeno zbrine dva puta, a kamoli tri puta. Činjenica je da ni stan ni kuća dosad nisu darovani Žiniću, pa formalno pravno nisu njegovi, ali on obje nekretnine de facto koristi. U Glini živi s obitelji u kući, a stan u Zagreb koristili su i njegovi sinovi, a i danas su u njemu stanari iako nismo dobili potvrdu da ga iznajmljuje.

Prema odgovorima koje smo dobili, Ivo Žinić nije nikakva žrtva birokracije nego mu je ona svojom sporošću i nepovezanošću itekako izašla u susret. I možda mu u susret izađe još jedanput ako mu odluči darovati kuću u Glini, o čemu će odluku potpisati: Ivo Žinić.

Podsjetimo, od 1995. do 2000. godine Žinić je bio glavni inženjer obnove Banovine i zaposlenik ondašnjeg Ministarstva obnove i razvitka, a poslije je radio u Uredu za stambeno zbrinjavanje, iz kojeg je i došao na mjesto župana prije sedam godina i u koji će se vratiti nakon izbora u svibnju jer se neće kandidirati za novi mandat.

489 tisuća kuna za obnovu imanja

Kako je sve počelo u drugoj polovici ‘90-ih, a javnosti nije bilo otkriveno do serije istraživačkih tekstova 24sata?

Prema odgovoru Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Ivin otac Stjepan dobio je pravo na gradnju nove kuće 1996. godine. On prijavljuje da mu je potreban objekt za čak 14 članova kućanstva, a potvrđeno je da su među njima i Ivo Žinić, njegova supruga Nena te sinovi Dario i Andrej. Ovo je važno jer je država gradila nove kuće prema stambenim potrebama obitelji: više članova, veća kvadratura, manje članova, manja kvadratura. Znaju to svi stradalnici koji su prije rata imali kuću, primjerice, i od 150 četvornih metara, ali ako ih je bilo četvero, država im je sagradila kuću od samo 65 kvadrata. Tako će biti i sad, kad se budu gradile nove kuće nakon potresa.

Kad je Stjepan Žinić prijavio Ivu i njegovu obitelj za stambeno zbrinjavanje, oni su već bili koristili i kuću u Glini i državni stan u Zagrebu. Dakle, nisu bili beskućnici.

- Za izgradnju objekta na adresi Marinbrod 31 utrošeno je 489.017,79 kuna - odgovorili su nam iz Ureda za stambeno zbrinjavanje.

Podsjetimo, država je sagradila kuću tlocrtne površine 176 četvornih metara, ali ona ima i kat i potkrovlje, pa je stambena površina barem dvostruko veća. Pitali smo ih i za provjeru informacije da je država sagradila značajno veći objekt nego što je obitelj prije imala, na što su nas upozorili neki mještani. Kažu da to ne znaju.

- Ured nema informaciju o površini objekta prije nego što je objekt oštećen. Navedeni objekt bio je u potpunosti srušen, te je u obnovi izgrađen novi stambeni objekt – odgovorili su nam.

Nova kuća predana je na korištenje obitelji 1997. godine. Pitamo državni ured je li netko kome je već obnovljena kuća mogao dobiti na korištenje drugu nekretninu od države. Nije. Ali...

– Obitelj g. Žinića nije dobila državnu kuću na korištenje nakon obnove kuće u Marinbrodu 31 nego prije nego što su ostvarili pravo na obnove iste - odgovori su nam i iz tog je jasno da ne bi mogao dobiti kuću u Glini nakon obnove.

Pitali smo ih izravno i je li onda Žinić, prema tad važećim propisima, trebao izaći iz kuće u Glini nakon što je obitelji napravljena nova kuća. Ali nisu nam direktno odgovorili. No citirali su novi zakon, donesen prije dvije godine, na osnovi kojeg su pokrenuli reviziju ima li pravo Žiniću biti darovana kuća u Glini. Podsjetimo, o tom zahtjevu za reviziju treba odlučiti sam Žinić jer je on župan! I već 14 mjeseci šuti. Žinić je zahtjev za darovanje kuće u Glini podnio prije 15 godina, ali o njemu nije odlučeno. Čini se kako je netko znao da je država već sudjelovala u obnovi imanja, ali zbog šutnje administracije Žinić do odluke o tome ima li pravo na darovanje ili nema i dalje koristi kuću u Glini. Ona je prije rata bila u vlasništvu Jovana Paspalja, a država ju je otkupila za 291.200 kuna.

Novi zakon jasno kaže da država ne može darovati kuću nekome tko ima useljivu stambenu nekretninu odgovarajuće površine. A podsjetimo, Žinić je naslijedio trećinu imanja u Marinbrodu prije četiri godine te je supruga Nena naslijedila obiteljsku katnicu u Teslinoj ulici u Glini. Po tome je jasno da oni ne bi imali pravo na državnu kuću, također u Glini. Ali ni to nije sve. Iako nama to nisu spomenuli, u odgovoru N1 televiziji Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje poziva se na drugi članak zakona. Kažu da bi Žinić mogao ipak ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje ako vrati uloženo u obnovu u Marinbrodu.

Vraćanje novca utrošenog na obnovu

– U obnovu navedene kuće, na ime Žinić Ive i članova njegove obitelji (supruga i dva sina) utrošen je iznos od 90.980,05 kuna. U postupku odlučivanja o pravu na stambeno zbrinjavanje g. Žinić uplatom u državni proračun trebao je vratiti navedeni iznos koji je utrošen na ime obnove za njega i članove njegove obitelji, s obračunatom zakonskom zateznom kamatom – odgovorili su iz Ureda. Zatezne kamate su se mijenjale kroz godine, ali s njihovim obračunom Žinić bi morao vratiti višestruko više.

Preciznije, sad bi morao vratiti ukupno oko 380.505 kuna, kako nam je izračunao ovlašteni sudski vještak za financije.

Ali i uz to, iz ovog odgovora nisu jasne tri stvari.

Prva, kako su došli do iznosa od 90.980 kuna? Ako je kuća sagrađena za 14 osoba i utrošeno je 489.000 kuna, onda na četiri osobe otpada skoro 140.000 kuna a ne 90.980.

Druga, Žinić, žena i sinovi morali su se useliti i živjeti u kući u Marinbrodu nakon državne obnove ili, ako to ne učine, morali su vratiti svoj dio od 489.000 kuna, koliko je uloženo u obnovu. Odnosno, oko 140.000 kuna. Iz Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje kažu nam da je “prema tada važećim propisima bilo propisano da je korisnik dužan vratiti sredstva uložena u obnovu kuće ili stana ako se ne vrati u obnovljenu kuću”. Žinići nisu učinili ništa od toga, a s vremenom su još naslijedili i treću nekretninu, u Teslinoj, te paralelno koristili državni stan u Zagrebu.

Treća je još nevjerojatnija. Kako netko 24 godine od obnove kuće može vratiti novac i onda imati pravo na stambeno zbrinjavanje? Time se otvara Pandorina kutija. Jer, primjerice, kad bi svi članovi obitelji svih onih kojima je obnovljeno išli u isti postupak, država bi trebala osigurati tisuće novih kuća. Primjerice, član obitelji bio je dijete od 15 godina ‘90-ih kad mu je kuća obnovljena. Sad, kao zreo čovjek koji zarađuje, vrati državi što je uloženo u obnovu, a država mu osigura novu kuću? Naravno da to ne ide tako. Ali Žinić, koji već 25 godina živi gotovo besplatno u državnoj katnici većoj od 200 četvornih metara, u ovom nevjerojatnom slučaju mogao bi ostvariti i pravo na kuću ako vrati utrošeno za obnovu.

U međuvremenu javili su nam se ljudi s područja Banije koje država nije pomilovala kao Žinića.

- Kad smo svi protjerani iz Petrinje, većina nas je smještena u zagrebačke gradske stanove. Tako je napravio i gospodin Žinić. Sve nas ostale sudskim su putem istjerali iz tih stanova prije nego što su nam napravili obnovu, a Žinićima su i dan danas ostali u vlasništvu. Iako su, kao i svi ostali kad se oslobodila Banovina, dobili obnovu, odnosno dvorac u Marinbrodu, i prema zakonu koji je vrijedio za sve nas, nisu imali pravo na bilo koju nekretninu od Republike Hrvatske - pišu nam.

'Ništa besplatno nismo dobili od države'

- A mi neki koji smo se odrekli svoje obnove, na svojoj čestici u rodnom selu, isto kao gospodin Žinić smo s APN-om sklopili ugovore o najmu srpske kuće u Petrinji i Glini te uredno plaćali najam. Inače bi nam stizala opomena. I onda smo se odrekli prava na obnovu svoje kuće na selu za zamjenu kuće u kojoj smo bili u najmu, ali smo morali državi dati svoju zemlju ili česticu na kojoj je bila naša rodna kuća na selu. I tako smo mi neki, da nam se ne gradi kuća na selu, s APN-om sklopili ugovor da uzimamo srpsku kuću, ali smo državi morali dati svoju zemlju, a neki od nas su nakon toga dizali kredite i od države kupovali tu istu zemlju. I to po cijeni od 30.000 do 50.000 kuna. Volimo svoj kraj, zato smo se i vratili i htjeli smo da naša djeca znaju gdje su im majke i očevi odrasli te da to ne bude vlasništvo države, iako smo, kao i Žinić, bili branitelji od početka do kraja rata. Ništa besplatno i darovano nismo dobili od države - pišu nam Banijci.