Novi ubojiti rod Hrvatske vojske: Testira se moćno oružje od kojih i supersile strepe

Gotovo svi vojni analitičari na svijetu slažu se kako je u proteklih deset godina došlo do dramatičnih promjena u načinu ratovanja i odnosima na bojnom polju. Ratni sukobi kakve smo dosad gledali, a u kojima se izmjenjuju napadi oklopa i pješaštva, polako odlaze u udžbenike iz vojne povijesti. Uskoro ćemo o klasičnom, konvencionalnom, načinu ratovanja učiti kao i o jurišima konjice u 19. stoljeću.

Današnje bojno polje je digitalizirano, a masovna uporaba bespilotnih letjelica koje su u stalnoj vezi s modernim topničkim i raketnim sustavima donosi prevagu na bojnom polju. Iskustvo u posljednjih deset godina govori kako pojedina vojska na papiru može biti mnogo nadmoćnija u broju topničkih cijevi, oklopnjaka i tenkova, ali ako oni nisu uvezani s bespilotnim letjelicama i nemaju pregled bojišta u realnom vremenu, vrlo lako mogu biti nadjačani od mnogo manje vojske.

Bespilotne letjelice svoju su značajniju i masovniju premijeru imale u sirijskom građanskom ratu prije desetak godina. Iako je SAD i prije koristio dronove u napadima na istaknute teroriste diljem Bliskog istoka, rat u Siriji bio je prvi sukob u kojem su bespilotne letjelice upotrebljavane kao podrška kopnenim snagama u napredovanju na terenu.

Brzi poraz

Definitivna prekretnica u uporabi bespilotnih sustava dogodila se tijekom sukoba u Gorskom Karabahu. U drugom ratu za Gorski Karabah koji su 2020. vodili Azerbajdžan i snage etničkih Armenaca iz Gorskog Karabaha potpomognute regularnom vojskom Armenije bespilotne letjelice presudile su rat. Iako su armenske snage bile dosta dobro opremljene tenkovima, topovima, oklopnjacima i višecijevnim raketnim sustavima, zaostajale su u pogledu uporabe bespilotnih letjelica. S druge strane, azerske snage godinama su se pripremale za taj sukob.

Turska i Izrael u Azerbajdžanu su otvorili pogone za proizvodnju naprednih bespilotnih sustava. Njihovi su instruktori obučavali azerske operatere sustava, a vojne jedinice počele su se sve više opremati izvidničkim i borbenim bespilotnim sustavima. Kada je 2020. počeo drugi rat za Gorski Karabah, azerski dronovi u vrlo su kratkom vremenu neutralizirali armenske prednje utvrđene linije, komunikacijska čvorišta, ali i paljbene položaje njihova topništva. Armenci su pružali žilav otpor oslanjajući se na postojeću tehniku još iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Međutim, već nakon tjedan dana bilo je jasno da im nedostaju antidron sustavi kojima bi se mogli adekvatno suprotstaviti azerskom napredovanju. Također, nisu imali dovoljan broj vlastitih dronova, pogotovo dronova samoubojica, s kojima bi mogli preokrenuti inicijativu na bojištu. Nakon nešto više od mjesec dana intenzivnog ratovanja u kojem su na svakoj strani stradale tri, četiri tisuće vojnika, Armenci su bili prisiljeni zatražiti primirje. Turski dron Baryaktar slavljen je u Bakuu kao oružje koje je odlučilo sukob.

Armenci nisu naučili ništa iz sukoba 2020. Nisu iskoristili protekle tri godine kako bi opremili svoje snage modernim bespilotnim sustavima koji mogu parirati azerskim snagama. Stoga su ovih dana u novom sukobu koji je izbio u Karabahu poraženi već za 24 sata. Ponovno su presudnu ulogu imale azerske bespilotne letjelice koje su već u prvim naletima razorile armenske sustave obrane. Armencima nije preostalo ništa drugo nego da polože oružje.

Korak dalje

Ruska invazija na Ukrajinu dala je dodatnu dimenziju razvoju i primjeni besposadnih sustava. Obje strane koriste sve moguće sustave za nadzor, ali i borbenu uporabu. Ukrajinci su otišli i korak dalje pa su započeli masovni razvoj pomorskih dronova kojima su nanijeli bolne udarce ruskoj crnomorskoj floti. Bio je to jedinstven slučaj u povijesti da je država koja praktički nema mornaricu zadala takav udarac jednoj svjetskoj velesili da je njezina mornarica bila prisiljena povući se iz zapadnog dijela Crnog mora. Rat u Ukrajini sasvim sigurno će rezultirati razvojem novih sposobnosti bespilotnih sustava. Nakon okončanja ovog rata ni jedna ozbiljna vojska neće moći postojati bez snažne komponente bespilotnih letjelica.

Za potrebe HV-a posljednjih dvadesetak godina nabavljani su uglavnom izraelski bespilotni sustavi. Riječ je o izvidničkim letjelicama ograničenog dometa i vremena koje mogu provesti u zraku. Nabavljeno je dvadesetak Elbitovih Skaylark sustava te šest Aeronautic Orbiter 3 sustava.

Novi rod vojske

Navedene letjelice koriste se i u civilnom sektoru, posebno u nadzoru i prevenciji požarišta za vrijeme ljetne sezone. Prije nekoliko godina u Puli je otvoreno Središte za besposadne zrakoplovne sustave koje je trebalo postati centar za razvoj i primjenu navedenih sustava u OSRH-u. U vojnoj zračnoj luci u Puli smješteno je 140 vojnika koji bi trebali biti začetnici novog roda HV-a. Od 2019., kada je ustrojeno to središte, nije bilo značajnijih nabava u cilju njegova opremanja i ekipiranja. Tek se prije nekoliko mjeseci u javnost probila štura informacija kako je na jednom vojnom poligonu, u prisutnosti ministra obrane i načelnika Glavnog stožera, testiran domaći dron samoubojica. Medijima je tada potvrđeno kako HV već neko vrijeme razvija i testira nekoliko vrsta domaćih bespilotnih letjelica.

Sve su plod domaće pameti i razvoja naših inženjera. Ako HV u dogledno vrijeme zaista bude opremljen novim bespilotnim zrakoplovnim sustavima, bit će to značajan iskorak za razvoj svih rodova HV-a. Hrvatska je u razvoju svoje vojske izabrala put razvoja male, uvježbane i vrhunski opremljene vojske. Takav vid razvoja vojske ima svoja ograničenja koja je moguće nadvladati samo stalnim ulaganjima i praćenjem najnovijih svjetskih trendova razvoja. Uvođenje novih bespilotnih sustava u naoružanje pružit će HV-u mogućnost preventivnog udara te povezivanje preciznih topničkih oružja s realnim pregledom stanja i meta na bojištu.

Zbog konfiguracije obale i otežanog razvoja flotile ratne mornarice, RH bi trebala pokrenuti i vlastiti program razvoja pomorskih dronova. Ukrajina je dokazala kako razvoj ove vrste naoružanja može paralizirati i najveće svjetske pomorske sile.

Preventivni udari

Osim kaskanja u razvoju i primjeni besposadnih zrakoplovnih sustava, RH zaostaje i u razvoju raketnih sposobnosti HV-a. Gotovo je nemoguće zamisliti modernu vojsku koja u svom arsenalu nema raketne sustave koje mogu izvršiti preventivne udare u dubinu od 100 do 150 kilometara. HV u svom arsenalu ima jugoslavenske višecijevne bacače raketa čiji je maksimalni domet 40 km. Suvremeni topnički sustavi Panzerhaubitze 2000, nabavljeni iz Njemačke, imaju, ovisno o punjenu, domet od 40 do 50 km. Sve izvan toga je nedostižno za HV.

Zbog konfiguracije granične linije i geografskog položaja, ali i zbog veličine HV-a, Hrvatskoj je nužno sredstvo odvraćanja koje može djelovati duboko u unutrašnjost potencijalnog agresora. S ciljem osiguravanja takvih sposobnosti koje bi bile umrežene s bespilotnim zrakoplovnim sustavima, potrebno je osnovati i središte za razvoj raketnih sposobnosti HV-a.

Treba imati na umu kako od ustrojavanja HV-a nije bilo značajnijih ulaganja u obnovu i nadogradnju raketnih sposobnosti. Štoviše, jedine prave rakete koje HV posjeduje jesu švedske protubrodske rakete RBS 15. Njihov životni vijek je produljen ograničenim remontom, ali njih će se HRM trebati riješiti prvom prilikom. Još jedan potencijalni posao za središte za razvoj raketnih sposobnosti jest odabrati novi tip rakete za HRM i omogućiti njezinu interoperabilnost s drugim rodovima HV-a.