Olujić o Klasićevom dokumentarcu: Ustaškom ‘atentatoru’ pripisuju se riječi koje dolaze iz jugoslavenske službe

Odvjetnik Željko Olujić za Narod.hr komentirao je prvu epizodu dokumentarne serije o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je emitirana prošlog ponedjeljka.

Među ostalim tendencioznim objašnjenjima i netočnostima koje izdvaja iz emisije, čiji je scenarist Hrvoje Klasić, odvjetnik Olujić posebno je s nevjericom prokomentirao činjenicu da se u emisiji kao točne navode tobožnje riječi tzv. zagrebačkog ustaškog “atentatora” na kralja Aleksandra Karađorđevića, iako je izvor za te riječi zapravo jugoslavenska služba koja je tog “atentatora” osudila na smrt.

Komentar odvjetnika Željka Olujića donosimo u nastavku.

Klasić pokušava uvjeriti da su Hrvati kralja Aleksandra Karađorđevića voljeli?

“Prošli tjedan smo na Hrvatskoj radioteleviziji gledali prvu epizodu dokumentarne emisije o NDH. Emisiju sam pažljivo pratio iz više razloga – ja sam svojevremeno bio i branitelj pokojnom dr. Andriji Artukoviću koji je bio ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, pa sam se dosta i bavio, kako s problematikom koja je iznesena u ovom dokumentarcu, tako i s drugim vidovima NDH.

Vidio sam već izjave g. Jareba, vrlo uglednog povjesničara, kao i g. Hasanbegovića, o toj emisiji. S njima se slažem, ali bih još napomenuo neke činjenice.

Kao prvo, budući da se prva epizoda emisije zove “Dva atentata”, a spominje se i tzv. “zagrebački atentat” na kralja Aleksandra, mislim, da, s pravne strane, nikada nije postojao zagrebački atentat, a nije postojalo ni ono što mi u pravu nazivamo, a kažnjivo je, niti pokušaj atentata.

Onaj koji je bio uhićen navodno je odustao jer je čuo da su ga ustaše prevarili i da je u Zagrebu postojala velika ljubav prema kralju Aleksandru, što ne odgovara istini. Dakle, policija je u prosincu 1933. uistinu uhitila troje ustaša koje je sud naknadno osudio na smrt i povješao, a četvrti, Ivan Herenčić se spasio bijegom i kasnije postao vrlo veliki dostojanstvenik u ustaškoj vladi. No, niti je bilo pokušaja atentata, a niti je bio izvršen atentat.

Sad se postavlja pitanje zašto Hrvoje Klasić, scenarist dokumentarca, uzdiže taj incident na razinu glavne međuratne svjetske senzacije, atentata u Marseillesu. Zato da bi važnost ovog potonjeg umanjio. A, znamo da je upravo nakon atentata u Marseillesu Francuska shvatila važnost hrvatskog pitanja i namjesniku Pavlu Karađorđeviću naložila izbore 1935. i prekid diktature, a kasnije, kao što znamo, 1939., došlo je i do sporazuma Cvetković-Maček i nastanka Banovine Hrvatske.

Klasiću je, dakle, važniji atentat koji se nikada nije dogodio, a iz kojega je on izvukao nekakav tekst u kojem je zarobljeni ustaša priznao da je Aleksandra imao “na nišanu” te baš učiteljskim načinom deklamira otprilike ovako: “Mogao sam ustrijeliti Njegovo Veličanstvo, ali sam iz oduševljenja dočeka vidio koliko ga Zagrepčani i cijela Hrvatska vole, dok su nama, radnicima u Italiji ustaše lagali da je stvar suprotna. I zbog toga nisam pucao.” On to iznosi u emisiji bez ograde i ja naprosto ne mogu vjerovati da Klasić, koji je doktor povijesnih znanosti, nije napisao napomenu, da je takav tekst zapravo došao iz ureda šefa protuustaškog odjela ili nekog drugog tijela koji je mučio te ljude koje su uhitili i kasnije objesili. Dakle, tu se radi o namjernom falsifikatu teksta. Ne mogu vjerovati da je ta tobožnja izjava atentatora bila bez znanstveničkog komentara.

Drugo što valja reći – meni su mnogi stari Zagrepčani rekli da taj doček Aleksandra u Zagrebu, kada su ga doveli nakon atentata nije ničim bio spektakularan. A Klasić tu pozornost sa svjetskog događaja u Marseillesu jednostavno skreće na “nedogađaj” jer zagrebačkog atentata nije bilo.

Zatim, iznosi se gruba neistina o ustaškom ustanku u Brušanima u Lici koji je, protivno Klasićevim neistinama, itekako odjeknuo u svijetu i koji je izazvao zapravo odmazdu režima koji je pri tom ubio jednu staru nevinu ženu, Mandu Devčić.

Klasić, dalje, kao autor te emisije, ne zna ni to da se ta država, koja je stvorena 1. prosinca 1918. u Beogradu, zvala “Kraljevstvo”, a ne “Kraljevina” Srba, Hrvata i Slovenaca što bi on kao povjesničar morao znati. A bilo je i još drugih pogrešaka u emisiji.

Ipak, mislim da je “najspektakularnija” laž uz toj emisiji da su Hrvati Aleksandra Karađorđevića voljeli i to toliko da je ustaški atentator zbog toga odustao od atentata na njega. To je naprosto neistina i začuđujuće je da to dolazi iz usta osobe koja je doktor povijesnih znanosti i još pri tom profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.”