OVČARA: Najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata

Do 1991. godine, tvrtka VUPIK je svoje hangare za skladištenja imala na farmi udaljenoj pet kilometara od Vukovara. Isti poslovni objekti, sa 19. na 20. studenog poslužit će kao srpski logori u koje je JNA zajedno sa četničkim, dragovoljačkim postrojbama odvesti zarobljene pacijente, branitelj i civile i na tome ih mjestu pogubiti. Tako je nastala Ovčara – najveća masovna grobnica u novijoj povijesti Europe i najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata.

Noć užasa

U noći sa 19.-20. studenog započela je likvidacija oko 260 ranjenika i djelatnika vukovarske bolnice. Ubijanjima su prethodili “informativni razgovori” sa koji se nitko nije vratio živ. Špaliri smrti kroz koje su nesretni zarobljenici prošli dva dana prije priliskom ulaska, sada su izgledali bezazleno jer su se, osim puškama, četnici naoružali i poslužili lancima, bejzbolskim palicama i motikama. Fizičko maltretiranje i mrcvarenje zatočenih Hrvata s fiksatorima i krvavim zavojima, bila je uvertira u krvavi pir koji je potrajao dugo u noć.

Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika u samim skladištima, a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Masakr na Ovčari preživjelo je sedam ljudi, a za ostacima mnogih još se traga…

Preživio je Ovčaru

Jedan od preživjelih, Dragutin Berfhofer, ni sam nije svjestan kako je uspio preživjeti pakao Ovčare:

“Spasio me sin doktora Ivankovića koji je bio rezervist JNA. Doktor Ivanković je do rata bio ugledni šef kirirgije, a onda je i on u tom ratnom ludilu doživio svojevrsnu nepravdu, pa je napustio Vukovar. Inače, dobar čovjek… Njegov sin je uz mene spasio i Stjepana, a Čakarića je spasio jedan četnik Ćelo. Svi su preživjeli s Ovčare, čini mi se, poumirali, osim mene i Vilima Karlovića kojeg je, po njegovom priznanju, spasio Štuka koji je, pak, poznavao Karlovićevog prijatelja iz Rume. Tako da, ljudske živote tada su spašavale ili bizarni detalji, ili sam Bog” dočarao nam je Dragutin koji je svjedočio maltretiranju francuskog dragovoljca Jean Michela Nicoliera:

Gledao mučenje Francuza

“Vidio sam Kemu koji je Francuza pred mojim očima gotovo ubio od batina. Tukao ga je nekom palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. I da, svi smo plakali, pa i ja. Plakao sam i tresao se dok mi se sljevala krv iz razbijenog uha… I zbog Francuza koji se valjao po podu i pred nama umirao, i zbog straha da će se to dogoditi i nama. Nemojte misliti da je tada bilo heroja među nama… Bili smo prestravljeni mučenjem”, posvjedočio je Dragutin Berhofer.

Otkrivanje Ovčare i ekshumacije

Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza do tada najvećeh pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Još 60-ak osoba se smatra nestalima, no izvjesno je da su ubijeni.