Ovo je priča o Robertu Zadri!

Puno nas je iz te generacije dugo ostalo zajedno. Vjerujem, duže nego i jedna generacija prije. Nekad smo dijelili knjige i lopte, a onda smo dijelili odore, puške i položaje. Rane, granatiranja, rovove… Po završetku naše škole, počele su demokratske promjene. Robert ode u MUP, te ubrzo prelazi u ATJ Lučko. Bio je kršan, snažan, spretan, odlučan, mentalno jak. Tek kad je otišao shvatio sam da je Robo drugačiji. I da se uvijek u njemu skrivao taj specijalac, pa sam se sramio kako ga prije nisam prepoznao. Onda je kod nas krenulo. Robo se odmah vratio sa svojim prijateljima iz postrojbe, među kojima je bio i Božo Bjonda, rođeni Slunjanin – koji je postao prva žrtva u Borovom Naselju, 25. 08. 1991. Bili smo hrabra i prkosna generacija. Sav onaj entuzijazam i mladenačko sanjarenje o herojstvima prenijeli smo u stvarnost i suprotstavili smo se tisuću puta jačemu neprijatelju. Nismo se bavili procjenama kolike su nam šanse. Naš kriterij je bio prkos i borba za svoje po svaku cijenu, i prijezir bahate bande koja nas je napadala.

Tako nastade i legendarni Turbo vod– 14. 09. 1991. kojega je činilo osamnaest mladića u rasponu od 18. do 25. godina. To je bio interventni vod koji je stavljao glavu tamo gdje drugi nisu smjeli postaviti ni svoju nogu. Možda se stječe dojam da je Turbo vod po inerciji funkcionirao na karizmi i liderstvu pokojnoga Blage. No, nije bilo tako, niti bi to bilo moguće. Veličina Blage Zadre je upravo bila u tome što je znao upravljati i davati teške uloge drugima, i prepoznavati sposobnosti drugih. I prepoznao je da Robo ima ono što je i sam nosio u sebi. On je trebao, ne samo poslušnika, nego nekoga tko zna voditi. Lidera. A Robo je to bio. Bilo je to na 16. 10. 1991. Jedna naizgled manje opasna akcija završila je tragično za zapovjednika obrane Borova Naselja. Poginuo je Blago Zadro. Obrana Vukovara je stajala na obrani Borova Naselja, a nju je nosio Blago. Nama je bio uzor, prijatelj, pouzdanje, zapovjednik i heroj već u ono vrijeme. Ali, jednome od nas bio je još više od tog. Robertu je bio i otac. Stajali smo tako te večeri pored odra, ni sami ne znajući kojem osjećaju se prepustiti ili othrvati. Svaki čovjek je čovjek, i naša ljudskost i ranjivost prije ili kasnije izbija ispod naših zanimanja, bitaka, odora i ratova. Tako se, nakon teške bitke, sakupismo u zapovjedništvu, pored lijesa Blage Zadre. Onaj koji je bio najuspravniji i najjači, sad je ležao nepomično, zauvijek. Pomolili smo se i oprostili, tako to ide. Tužna scena od koje se i sad stresem kad je se sjetim. I bit će tako do kraja života. Ni ne smijem se u nju puno udubljivati jer je ne mogu prežaliti. I Robert je tu stajao pored nas. Bolno lice, bez riječi. Onda je ipak nešto rekao: „Idemo dalje u borbu, bit će vremena za plakanje kad završi ovaj rat.“

Te riječi kao da su odagnale sve dvojbe oko toga što trebamo osjećati. Ideja važnosti i uzvišenosti ove bitke, ponovno nas je ispunila smislom, snagom, vedrinom. I osjetio sam, tada osobito, kako opet imamo Blagu. Robo se nije osvrtao, i nije stao misliti očevom glavom, nego svojom. On je odlučnost, odgovornost i odvažnost upio prije. Ta, u stajanju pored lijesa, bilo bi prekasno. Ovaj događaj i gard viteza Robe, duboko me dotaknuo. I nekako sva ta veličina i snaga duha, stalno mi je pred očima, i dolaze mi misli: svijet naš braniteljski i Hrvatska, nepravedno zapostavljaju ovog velikog ratnika i junaka. Premalo ocrtavamo i naslućujemo kako je veliko srce imao, istinsku i vlastitu ljubav prema Domovini i moralna načela.

Podsjećao je na Blagu, ali nije mu bio kopija. On je bio svoj, i kad je otac otišao, njemu se svijet nije srušio. Jer njegov svijet je ostao: Hrvatska! Njegov narod, borba za slobodu. To su već bili posljednji dani obrane Vukovara. Trebali smo izabrati novoga zapovjednika obrane Borova naselja, pa se nametnulo ime Roberta Zadre. No, on je već tada mislio na budućnost: Neću! Radi pokojnoga oca neću da bude zapisano da je Zadro predao grad. Ja ću se boriti s dečkima dok budemo mogli, ali grad predati neću.“

I nije. niti se predao. Valjda je i to u sebi ponavljao: Ne smije se dogoditi da četnici zarobe i ponižavaju sina heroja Blage Zadre. Nije to činio zbog sebe, nego je bio svjestan baštine jednog heroja, koju Hrvatski narod ima u liku njegovoga oca. Zadnjih dana kad je grad padao, svima nama je bila opcija proboj i izvlačenje. Mnogi su izginuli, neki zarobljeni kao i ja osobno, a neki su uspjeli u tome. I Robo je uspio. Za njega je rat mogao biti gotov. Izgubio je grad, izgubio prijatelje, izgubio oca. Sad je moglo biti vrijeme za povlačenje, kako bi se spasio rod Zadrinih. No, Robo nije mogao tako misliti. On je imao svoje srce, i svoju ljubav prema Domovini, koja ga je i dalje dozivala. A sad osobito njegova Hercegovina, očevina njegova. Čuo je taj zov, i krenuo, s jednom skupinom suboraca. Srce ga je vuklo i bio je spreman položiti svoj život za Domovinu. Oltar njegovog polaganja života bijaše Kupreška visoravan, na današnji dan. 10.4. On rođeni Vukovarac, a u srcu Hercegovac, položio je život u svojoj očevini. A njegov otac, rođeni Hercegovac, u Vukovaru. Dragi zapovjedniče, ovo je moj mali dug tebi. Neka ti nebo plati!”

Tvoj Stipo Mlinarić Ćipe...