Registar branitelja otkrio paradoks: Ima ih 500 tisuća, a pravi junaci jedva preživljavaju. Što je s lažnim partizanima
Gdje su nestali lažni branitelji?
Svojedobno je bivši ministar hrvatskih branitelja Predrag Fred Matić (1962.–2024.) s velikim političkim ponosom objavio tzv. Registar hrvatskih branitelja. Na njemu se našlo – ni manje ni više – gotovo pola milijuna ljudi.
Od prvoga dana bilo je jasno da je taj broj ozbiljno prenapuhan. I zakon to potvrđuje: branitelj može biti i netko tko je, poput pokojnog novinara Denisa Kuljiša, u Hrvatskoj vojsci proveo svega dva dana.
U Koprivnici je, primjerice, zabilježen slučaj branitelja koji je ujutro zadužio opremu, a istoga dana počinio suicid – i danas se vodi među poginulima u Domovinskom ratu.
Takvih nelogičnosti ima još mnogo. No o njima se ne govori i ne piše, kao da je problem odnijela rijeka Sava.
Prazne priče o “privilegijama”
Istodobno, politička i medijska scena – osobito ona lijevog svjetonazora – već godinama ponavlja istu mantru: branitelji su privilegirana kasta.
Pjena im ide na usta kad govore o navodno previsokim braniteljskim mirovinama.
Istina je bitno drukčija.
Da, postoje branitelji koji imaju pristojne mirovine. Ali njih je relativno malo – možda ni deset posto od ukupnog broja ljudi koji se vode u registru. A oni koji ih imaju – u pravilu su ih krvlju i ranama zaslužili.
Naravno, kao i u svakom sustavu, i ovdje ima kukolja. No zbog toga se ne može stigmatizirati cijela generacija ljudi koji su 1991. stali pred tenkove JNA i velikosrpsku agresiju.
Heroji bez priznanja
Najzaslužniji među braniteljima bili su oni koji su 1991. dragovoljno krenuli u rat, kada se još nije znalo hoće li Hrvatska uopće opstati.
Tada je vrijedilo jedno pravilo: biti ili ne biti.
U tim prvim mjesecima obrane države ključnu su ulogu imali dragovoljci.
No apsurd hrvatskog zakonodavstva ide toliko daleko da mnogi koji su se javili neposredno prije pada Vukovara ili pokolja u Škabrnji danas nemaju status dragovoljca.
Zašto?
Zato što zakon traži 100 dana sudjelovanja do 15. siječnja 1992.
Drugim riječima – netko tko je u jesen 1991. stao u obranu zemlje i možda poginuo ili završio u logoru, po zakonu nije dragovoljac.
To je sramota države koja je nastala upravo zahvaljujući tim ljudima.
Branitelji bez krova i bez perspektive
Dok se u javnosti stvara slika o “privilegiranim braniteljima”, stvarnost je daleko surovija.
Ministarstvo hrvatskih branitelja, osobito u posljednjih nekoliko godina, zaista ulaže napore – primjerice kroz Veteranske centre – i to je potez koji treba pohvaliti.
No sustav i dalje ima ogromne rupe.
Mnogi branitelji koji nisu ratni vojni invalidi danas žive na rubu egzistencije.
Njihova djeca teško dolaze do posla. Njihove obitelji jedva plaćaju režije. Neki nemaju ni adekvatan krov nad glavom.
A dok se oni bore s birokracijom i kreditima koje ne mogu dobiti, političke strukture se međusobno optužuju za kadroviranja i zapošljavanje “svojih”.
Granica koja odlučuje sudbinu
Apsurd ide i dalje.
Ako je netko u ratu ranjen i ima 19 posto invaliditeta – ne dobiva gotovo ništa.
Ako ima 20 posto – ulazi u sustav.
Jedan postotak odlučuje hoće li netko imati pomoć države ili će biti prepušten sam sebi.
Takva matematika ponižava ljude koji su branili Hrvatsku.
Pobjednici koji žive gore od poraženih
Paradoks Domovinskog rata danas je bolan:
pobjednici često žive gore od poraženih.
U Srbiji, državi koja je bila agresor na Hrvatsku, Sloveniju, BiH i Kosovo, procjenjuje se da ima oko 400 tisuća ratnih veterana iz ratova 1990.–1999.
Mnogi od njih imaju popuste na komunalije, prijevoz i druge usluge.
U Hrvatskoj, zemlji koja se obranila i pobijedila, brojni branitelji – ako nisu invalidi – nemaju pravo ni na popust za lijekove.
I zato svako malo gledamo potresne reportaže: branitelj koji nema za kruh, branitelj koji skuplja plastične boce kako bi preživio.
Nitko ne pita za lažne partizane
Zanimljivo je da se o jednom pitanju gotovo nikada ne govori.
Koliko je bilo lažnih partizana nakon 1945.?
Tisuće ljudi godinama su uživale privilegije, stanove, kuće i mirovine, iako s partizanima nisu imali gotovo nikakve veze.
Ali o tome se šuti.
Istina je da se hrvatski branitelji nisu borili za privilegije. Borili su se za slobodu, za državu i za pravo da Hrvatska postoji. Ali sigurno se nisu borili za to da nakon rata bilo koji čovjek koji je branio i obranio ovu zemlju živi život nedostojan čovjeka. Još manje da mora slušati klevete i uvrede onih koji o ratu znaju samo iz tuđih priča – od raznih političkih i medijskih glasova poput Oreškovića, Pupovca, Dežulovića, Pavičića, Mrak Taritaš, Tomića i sličnih samoproglašenih moralnih sudaca i „istoričara“. Hrvatski branitelji zaslužuju barem jedno: poštovanje za ono što su učinili kada je bilo najteže.
Branitelji nisu ratovali za ovo
Istina je da hrvatski branitelji nisu ratovali za privilegije.
Ratovali su za slobodu i državu.
Ali sigurno nisu ratovali za to da nakon rata žive poniženo i zaboravljeno, dok ih istodobno javno prozivaju i vrijeđaju razni političari, kolumnisti i samoproglašeni moralni arbitri.
Država koja zaboravi svoje branitelje polako zaboravlja i vlastite temelje.
A pitanje s početka ostaje visjeti u zraku:
Ako u registru ima pola milijuna branitelja – gdje su nestali lažni?
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: Mladen Pavković/Foto: Dražen Šemovčan Šeki/ilustracija
