Reprezentacija U-21 morat će, nakon izmjene Prekršajnog zakona, promijeniti ime u YU-21
Ante Tomić podsjeća na Chucka Norrisa. Mlati sve oko sebe. Navodno se sprema preskočiti Dunav po dužini. Čim ponovno dođe u Beograd…
Zašto me danas spopala ova provala “mudrosti” i to baš u uskrsno vrijeme? Naime, dva dana je imenovanje novog trenera Dinama medijski okupiralo Lijepu našu. “Biš-ća” Bišćan! Ma koja recesija, koje cijene, uskršnje košarice, svi samo divane o novom treneru. Nitko nije ostao “budala zauvijek” pa da nema svoje mišljenje o toj prevažnoj temi našeg nogometa. Svi se pitaju, svi se križaju, neki i s tri prsta… Ante Gugo, u stilu Milene Dravić “ah, taj fest pašću u nesvest”, razmišlja kakav je to čovjek Bišćan koji izjavljuje da mu je važnije biti trener Dinama nego selektor U-21 selekcije. Ante pruža punu podršku Anti Čačiću uz poznatu parolu “dabogda sve izgubio”. Čemu žurba? Đava odnija prišu. Bit će vremena za zaključke i procjene. Igor Bišćan je tvrd momak. Ako treba fizička snaga, ako pamet i uspješnost, on to sve ima. Nije kmečav, ne cvili. To što je iz Dinama prodan u Liverpool govori pozitivno o njemu kao igraču. Bio član ekipe kad je Liverpool osvojio Ligu prvaka. K’o trener je do sada bio čisti “prosjek”.
Kao takav “prosjek”:
- uveo je kvartovsku momčad Rudeša od prve u prvu ligu.
- U susjednoj (nesvrstanoj) Sloveniji osvojio je kup i prvenstvo,
- U (europski svrstanoj) Hrvatskoj s Rijekom kup i drugo mjesto u ligi.
- S mladom U-21 reprezentacijom, koja će uskoro morati promijeniti ime, plasirao se na Europsko prvenstvo…
Po vječnim hrvatskim kritičarima, uz sve što je do sada postigao, Bišćan bi trebao pričekati bar još 10-20 godina da postupno napreduje i tada bi po njima možda zaslužio da preuzme Dinamo. Međutim, on ide “grlom u jagode”. A njegova dojučerašnja reprezentacija U-21 morat će, nakon izmjene Prekršajnog zakona, promijeniti ime – selekcija YU-21. Drugovi, zar smo se za to borili od 1941. do kolovoza 1995.g.?
Dok ovo pišem, Livaja je već zabio. Čestitke! Jedan čovjek – momčad!!
Sve je išarano NDH-zijom
Pred nama je uzbudljiv kraj borbe sjevera i juga. U Američkom građanskom ratu od 1861-1865. g. pobijedio je sjever. Kad se napokon klupko rasprede u HNL-u, a strasti slegnu, dočekat će nas novi novelirani Prekršajni zakon. Samo dobro situirani Hrvateki moći će sebi priuštiti pozdrav ZDS. Reda mora biti. Gdje se god okreneš sve trešti od ZDS-a, sve je išarano NDH-zijom. Diljem zemlje rasprodane su dvorane i Arena u kojima odzvanjaju “Evo zore, evo dana”, slavi se Juru i Bobana, a Thompson i njegove “Čavoglave” krešte u Pulskoj areni…
Nije problem crvena zvijezda i kokarde već je problem znakovlje HOS-a, legendarne postrojbe pobjedničke Hrvatske vojske. Za pozdrav ZDS kao sastavni dio Thompsonovih “Čavoglava” postoji pravomoćna presuda Visokog prekršajnog suda o njenoj zakonskoj i društvenoj opravdanosti, jer je dio ratnog pozdrava jedinica HOS -a. Ma sad sam pretjerao… Izvinjavam vam se, drugovi! Skoro sam zaboravio da je Domovinski rat bio u biti “antifašistički rat” protiv svih koji su narušavali “bratstvo i jedinstvo” naših naroda itd. itd… I tako moji Hrvateki, od ratnih pobjednika završiše kao “sakupljači perja”. Vikni ZDS i pripremi 5000 ‘evra’. Tko može, tko voli, nek’ izvoli!
Ravnoteža se nametnula sama od sebe. Ulice čekaju Milku Planinc, a Tuđmana se više ni ne spominje, osim na saborima HDZ-a. Koga boli glava za Franju Tuđmana i što je on govorio…
Ovako je sve počelo. Pećinski čovjek pita svoju ženu: “Hoćemo li voditi ljubav?”. “Ne!”, odbrusi ona. “Zašto ne?”, pita zbunjeno čovjek. “Nemam volje!”, procijedi žena. Pećinski čovjek je udari toljagom po glavi pa je opet upita: “No, hoćemo li sada voditi ljubav?”. “Ne!”, povika žena. “Zašto sad ne?”, pita čovjek. “Boli me glava!”, zaključi žena. Ako ćemo ovaj vic pogledati u malo širem kontekstu zaključak bi glasio: Hrvatsku nikada ne boli glava!
Lov na Trumpa
Bolje se zamjeriti fašistima, ljudožderima i mafiji nego liberalima. Počeli su lov na Trumpa. Velika i mala porota, otisci prstiju, policija na ulicama New Yorka… Liberalna i slobodarski SAD je došao, kartaški rečeno, na štih. Trumpov krimen je zaista neoprostiv. Zamislite, imao je “odnos” s prostitutkom i platio joj navodno da šuti o tome u medijima. Liberalna Amerika je zgrožena. Nema više heroja. Zadnji je bio Bill Clinton i romantična ljubav zvana Monica Lewinsky. Popularno nazvana “pušačka priča” iz Bijele kuće. Tada je nacija bila ponosna na svog Billa. I to s pravom! Kao i na Johna F. Kennedya i Marilyn Monroe. Za sve njih platit će sada žilavi republikanac Donald Trump. On nije pastoralni demokrat nego vulgarni republikanac. No potez vrlih demokrata postao je kontra produktivan. Ovim nervoznim činom i povlačenjem Trumpa po sudovima, on je po anketama utrostručio svoju prednost u odnosu na senatora DeSantisa, svog protukandidata za Bijelu kuću. Trump k’o Trump, sruše ga na pod, a on s poda uzvraća udarce.
Prisjetih se knjige Roberta Torrea, zagrebačkog psihijatra: “Ima li života prije smrti?”. Nakon uvođenja eura i ovih poskupljenja odgovor je jasan.
Do novih izbora još će dosta Save proteći uzvodno, ali se polako pozicioniraju “naši i njihovi”. Goranka Jureško osvijetlila je u Jutarnjem “njihove”: “Vječiti politički talenti kreću u izborno zbunjivanje, prodajući nepostojeće vrline i krijući mane!”. To je u načelu točno, ali u furioznoj završnici naša je Goranka izdvojila svoje “favorite” – šibensko-kninskog župana Marka Jelića i “vječnog političkog talenta” Damira Vanđelića. Ovaj zadnji joj “ide na živce”. Posprdno ga zove “Ja” jer svaku rečenicu počinje s “Ja”. Možda se razočarala i ide joj na živac jer je pomislila da to “JA” znači Jugoslavenska Armija, a ne da je to samoreklama. “Ja pošten, domoljuban, dobar, pametan…”. Goranka se prisjeća kad je Vanđelić, kao šef Fonda za obnovu Zagreba, prošao po modelu “kako došo – tako o’š’o”. Dakle, Vanđelića nikada u životu nisam ni vidio uživo niti sam o njemu pisao. Znam samo da je bio dragovoljac Domovinskog rata, da je bio zarobljen i da su ga “naše manjine” u kninskom zatvoru debelo mlatile i mučile. I to je sve.
S takvom biografijom Vanđelić ide Goranki i Jutarnjem “na živce”. A Goranki i njenoj 6. Ličkoj puno toga ide na živce. Puno toga i ne ide. Recimo, veseli ih što će Milka Planinc dobiti ulicu ili park, što će se vratiti trg osobi koja je 1972. g. bubnula da će Sava prije poteći uzvodno nego li će Hrvatska postati država. I dobro je Goranka zaključila: “Tko preživi 2024. pričat će”. Koliko je samo takvih koji su bili u ratu, zarobljeni i mučeni, a sada su na margini društva jer idu ljevičarima na “živac”?! A Vanđelić bi mogao dobro proći na idućim izborima pod uvjetom da ne prizna na kojoj se strani borio.
Na redu je akcija EU-tužiteljstva. Nova uhićenja u Rijeci i Međimurju zbog zloupotrebe novca iz EU-a. Jedan od osumnjičenih se pokajao zbog krađe nekih 500.000 eura koji mu se stavljaju na teret. Javljaju se i drugi građani koji bi se rado pokajali i za puno manji iznos.
Nezgodna vijest za razvoj turizma. Uz ceste prema moru nema WC-kabina, ali zato u svakom grmu čuči mina.
Ante Tomić podsjeća na Chucka Norrisa. Mlati sve oko sebe. Navodno se sprema preskočiti Dunav po dužini. Čim ponovno dođe u Beograd. S visine od skoro dva metra lansirao je sjajnu analizu koja glasi: “Poremećenim osobama je poziv svećenika odličan izbor. Što god napravili, biskupi i katolički tisak naći će neku lijepu riječ za njih”. Naravno, “poremećeni” su samo katolički svećenici. “Sveštena lica” i “popovi” su senzibilni i puni brige za ono što se na Dinari sjaji.
Pridružio se našem Anti i Zoran Šprajc. To su likovi koji cijene papu Franju, ali katolicizam i njegovo svećenstvo ne podnose. Tko je tu poremećen, veliko je pitanje. Na njega postoje različiti odgovori još od vremena Jakova Blaževića i suđenja Stepincu. Da bi Stepinac mogao biti proglašen svecem, mora mu se pripisati barem jedno čudo. Recimo, da mu Srbi, Židovi i svi drugi kojima je pomagao u doba rata, ljudski zahvale. No takva se čuda se u praksi rijetko događaju. Uglavnom, hajka na hrvatske svećenike temelji se na lovačkim pričama…
Proteste oko Đakova protiv katoličkih svećenika nadzire i konjički policijski odred pod geslom: “I mi konje za frku imamo”.
Jurič je, za razliku od Tomića i Šprajca, zapamtio izvještaj SOA-e
Zanimljivi pravosudni triler u Zagrebu doživio je novinar Marko Jurič. Davno je Sigurnosno-obavještajna agencije izašla u javnost s priopćenjem u kojem se upozorava na snažan porast četništva u Lijepoj našoj. Marko Jurič je, za razliku od Tomića i Šprajca, to pročitao i zapamtio. U jednoj emisiji je i obradio tu temu na način koji je zgrozio liberalno orijunašku-medijsku falangu. Aludirajući na pjevanje pjesama o četničkom popu Đujiću od strane našeg dragog Porfirija, Marko Jurič je “popušio” deset mjeseci uvjetne kazne zatvora zbog “govora mržnje”.
Govor “ljubavi”, koji nam šalju Šprajc i Ante Tomić, Marko Jurič tek treba savladati i primijeniti u praksi. Kako bi lijepo i sugestivno i s puno ljubavi rekao naš Zoran: “Gospodo svećenici, biskupi, nadbiskupi… “jeb**e svoje žene i svoje kolege, je**te sami sebe… “. Stari strahovi, stare mržnje i svemoćna SPC. U Hrvatskoj svoje crkve imaju budisti, scijentolozi, ali nema šanse da hrvatski poltroni dozvole Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Jok! Ministarstvo uprave i pravosuđa ne priznaje odluku Visokog upravnog suda po kojoj hrvatski pravoslavci imaju pravo registrirati HPC. Još pred sto godina postojala je Hrvatska pravoslavna crkva, a danas ne smije. Ali tada nije bilo našeg Pupija… Bravo Pupi! Davno si već trebao biti proglašen za Hrvata godine.
Sjećam se svojedobno nagrađenog filma Vinka Brešana “Svjedoci”, koji je nagrađen u Puli i kojim su bili oduševljeni Jurica Pavičić, Ante Tomić, Vedrana Rudan… Tema je bila ubojstvo jedne srpske obitelji u Osijeku za vrijeme Domovinskog rata. Film je odmah, nakon pobjede u Puli, dobio pozive da sudjeluje na brojnim festivalima u inozemstvu.
U Valjevu, Čačku, Gornjem Milanovcu, Zaječaru, Aranđelovcu, Nišu, Aleksincu, Pančevu, Zemnu, Kragujevcu, Prokuplju… “Zainteresovana” su bila i druga belosvetska mesta. Koliko je hrvatskih obitelji ubijeno u Domovinskom ratu i koliko je filmova snimljeno o tome? NI jedan!!! Što se filmske umjetnosti tiče, tu su naše komšije sto svjetlosnih godina ispred nas. Sjetite se samo sjajnog Šijanovog filma “Tko to tamo peva…”. Vukovar je naš “Alamo”, ali tko će ga snimiti. Brešan? Pa da prođe kao Marko Jurič…
Najavljeno poskupljenje vode daje naslutiti da ćemo u opće siromaštvo ući i vodenim putem.
No da sve ne bi bilo tako crno i zeznuto, došao je najveći kršćanski blagdan Uskrs. Iako nas vrijeme baš ne služi, nadam se da ćete ga proslaviti kao da kod nas nema inflacije cijena. Neka vam je svima blagoslovljen i radostan Uskrs!
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
