Satan Panonski: Kontroverzni punker koji je otišao u rat i poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima

Glazbenik, književnik, pjesnik, slikar i shock-artist iz Vinkovaca, Ivica Čuljak, javnosti poznatiji kao Satan Panonski, početkom 1990-ih iznenadio je svoje tadašnje okruženje odlukom da se uključi u obranu Hrvatske.

Jedan od najkontroverznijih glazbenika bivše Jugoslavije na svojim je nastupima znao reći: „Ja sam Ivica Čuljak, Kečer II., po narodnosti punker, po zanimanju prijatelj“, zbog čega je njegov odlazak na bojište mnogim obožavateljima bio teško shvatljiv.

Satan Panonski bio je prepoznatljiv po brutalnim i krvavim performansima te je slovio za jednog od najmračnijih izvođača svojega vremena. Na pozornici se gotovo redovito samoozljeđivao, režući se noževima i žiletima, tvrdeći da takvim postupcima „šokiranjem oslobađa publiku“.

Prije rata odbio je služiti u JNA, a značajan dio života proveo je u zatvoru i na psihijatrijskom liječenju zbog ubojstva počinjenog 1981. godine na koncertu Meri Cetinić. Događaj se zbio na Dan Republike, kada je došao razgovarati s muškarcem koji mu je, kako je tvrdio, maltretirao brata. Sukob je eskalirao nakon što je udaren, a Panonski je potom izvukao nož i zadao smrtonosni ubod. Kasnije je izjavio kako se sjeća da mu se „zacrnilo pred očima“ te da se samog trenutka uboda ne sjeća.

Nakon istražnog zatvora upućen je na liječenje u neuropsihijatrijsku bolnicu u Popovači, gdje mu je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti, obilježen impulzivnim reakcijama i naglim promjenama ponašanja. U toj je ustanovi proveo devet godina, a poznato je da mu je osoblje povremeno dopuštalo odlazak na koncerte, cijeneći njegovu elokventnost i umjetnički izričaj.

Razlozi njegova dobrovoljnog odlaska na bojišnicu ostali su predmet različitih tumačenja. Navodno je na pitanje zašto je uzeo oružje odgovorio: „Ne zanima mene to Hrvat i Srbin jer ja sam ti po nacionalnosti punker, ali tamo neki hoće moju majku i brata da ubiju. E, pa neće moći…“

Priče o njegovoj navodnoj okrutnosti prema zarobljenicima nikada nisu potvrđene, no izjava dana 1991. godine za Globus, koju je kasnije opovrgnuo, dodatno je opteretila njegovu ratnu reputaciju:

„Ako izvršavam ubojstvo, žrtvi nikada ne kažem: ‘Ideš na strijeljanje.’ Uvijek mu kažem da ide na razmjenu. Navučem mu kapuljaču i kažem: ‘Budi tiho, sad će tvoji. Eno ih, čuju se…’ I kad se nađemo u kukuruzu, šumi, ispalim kratki rafal u srce. Uradim to ubojstvo.“

Ipak, šokantnija od njegova odlaska u rat bila je njegova smrt. Satan Panonski poginuo je 27. siječnja 1992. godine u Vinkovcima, a okolnosti njegove pogibije do danas nisu u potpunosti razjašnjene. Tijekom godina pojavilo se više verzija događaja — od priče o snajperskom metku dok je, navodno zbog oklade, glumio strašilo u polju, preko tvrdnji da su ga ubili suborci ili da je likvidiran po zapovijedi nadređenih, pa sve do nagađanja o samoubojstvu nakon razgovora s majkom.

Najvjerojatnijom se, međutim, smatra verzija prema kojoj se poskliznuo na ledu te je došlo do slučajnog opaljenja napunjene puške. U tu verziju vjeruju oni koji su ga dobro poznavali, uključujući i njegova brata Vladu Čuljka.

„Ne vjerujem da ga je netko od suboraca ubio jer su ga voljeli i sa svima je bio dobar, tko je od njega zatražio pomoć, dobio ju je. Ivica se nikada ne bi sam ubio, u to sam siguran jer dobro sam ga poznavao. Mislim da se poskliznuo izlazeći iz automobila i automatska puška je opalila. Bio je to nesretan slučaj. Došao sam u mrtvačnicu kada su ga dovezli i vidio sam ulaznu ranu ispod brade kraj grla i izlaznu na tjemenu. Dan prije smo se sreli u Vinkovcima u jednom kafiću, ali ništa nije naslućivalo da nam je to zadnji susret“, ispričao je svojevremeno za Glas Slavonije.