Sjećanje na Peru Vincetića: "Vama na dušu, nama na sramotu - nemamo Hrvatsku!"

Jučer je bila godišnjica smrti hrvatskog branitelja i domoljuba Pere Vincetića koji je preminuo  01. kolovoza 2021. godine u svojoj 53. godini života u Općoj bolnici u Osijeku, a gdje je dovezen iz osiječkog zatvoga u kojem mu je uslijed ne pružanja pravovremene lječničke pomoći i nehumanih uvijeta pozlilo, a u kojem se nalazio radi toga što je  protiv  njega  Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, temeljem  Protokola o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisanog  između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine,  otvorilo istragu zbog sumnje da je počinio ratni zločin u Orašju tijekom rata u BiH.   

Da bi bolje razumjeli tko je bio Pero Vincetić  prenijet ću vam jednu njegovu objavu na koju sam naišao pregledavajuči društvene mreže, pa pročitajte i zapamtite Perine riječi, jer nije zadnji koji   je otišao prerano, nesretan i žalostan.

"Pozdrav prijatelju, evo uspio sam kupiti šljunak i cement, možeš li doći da ono izbetoniramo? Zvao sam i ostale. Brate, možeš li mi srediti prijem kod doktora, dijete mi bolesno. Pozdrav, imaš li 100 kn dok se ne snađem. Blokiran mi račun i kažu mi da idem u "FINU" pm. Ima u KIK-u patike po 50 kn, idi dok još ima. Kupio sam ženi šerpu za godišnjicu, valjda će joj se svidjeti... Prijatelju možeš li ženu zamolit da nas dođe ošišati, ima nas četiri glave. Voda, struja, komunalno kasnim 2. ulazim u 3., Kako ćemo za drva ove godine prijatelju? Djeca, kako ćemo? Bit će bolje, dat će Bog. U redu to, a što ćemo danas kuhati? Mogu i možemo još u nedogled nabrajati ovakve primjere.

Ovo je sadržaj razgovora među nama marginalcima koji smo iznijeli rat na leđima, među nama koji nismo ranjeni i koji smo nažalost ostali živi. Ovako danas razgovaraju "povlašteni". Jednom po jednom objavimo osmrtnicu i onda dolje P.U.M.B, R.I.P, S nama si, Laka ti Hrvatska zemlja. Nije laka, tko ne vjeruje neka legne pod dva kubika i neka proba. Teško na zemlji, teško pod zemljom. Kako je to umirati i znati da iza sebe ostavljaš užas, kredit, djecu bez posla, ženu bez primanja... kako je mrijeti? Kako je živjeti? Kako hodati pognute glave? Mene je sram, ne mogu pomoći jer nemam od čega, ne mogu više ni slušati, ni gledati ma ni disati više ne mogu. Sit gladnog ne razumije.