Sramota Hrvatske o kojoj se uopće ne govori: Zašto ne znamo nijedno ime od 86 ubijene djece u Vukovaru?
Najveća žrtva svakog rata, pa i onog koji se prije tri desetljeća vodio na hrvatskom tlu, su djeca – nevina bića koja nitko nije pitao žele li biti dijelom oružanog sukoba u kojem sudjeluju odrasli. Ta nevina, dječja žrtva ne bi trebala imati nacionalni predznak, već bi se svakom djetetu stradalom u ratu trebalo pristupati s jednakim pijetetom. O njihovim imenima trebalo bi govoriti možda i glasnije no što se govori o imenima odraslih žrtava rata.
Oko toga u uređenoj, civiliziranoj zemlji ne bi trebalo biti polemike; štoviše u uređenoj i civiliziranoj zemlji znala bi se i učila imena sve djece stradale u ratu. Kako se to točno treba činiti i na koji se način prisjećati sve stradale vukovarske ili škabrnjske djece, iz godine u godinu svjedočimo na primjeru obitelji Zec. Riječ je o dobro poznatom tragičnom slučaju ubojstva troje članova srpske obitelji u Zagrebu u jeku Domovinskog rata. Ovaj je događaj kroz godine prerastao u simbol nekažnjenog ratnog zločina u Hrvatskoj, ponajviše stoga što je, uz oca Mihajla i majku Mariju, stradala i njihova 12-godišnja kći Aleksandra, i to doista tako mora i biti. Aleksandra i njezini roditelji nisu zaslužili biti ubijeni i ne smije se dopustiti da ikada izblijedi sjećanje na tu nevinu dječju žrtvu. No,je li to bio zločin iz koristoljublja i nerazrješenih računa, više nego što se radi o ratnom zločinu. Jedno je jasno, zločin se dogodio u vrijeme Domovnskog rata, a motiv nije likvidacija obitelji vezana uz rat.
Ona mora poslužiti kao primjer toga kako se takve smrti čuvaju od zaborava upravo zato da se takve tragedije ne bi ponovile. Sva stradala djeca u ratu imaju ime i prezime, ali Hrvatska olako preko toga prelazi pa se za imena te djece i ne zna. Pljuska je to svima nama odraslima koji smo dopustili da u dnevnopolitičkim prepiranjima na margine gurnemo djecu koja rat, naravno, nisu željela.
Najmlađa žrtva
Djecu, čiju su bezbrižnu igru prekinule granate i topovi onih koje se ne može nazvati nikako drukčije doli krvnicima. Da je tome tako govore i brojke: tijekom vukovarske kalvarije ubijeno je 86 djece, od čega ih je 54 bilo mlađe od deset godina. Sva ta djeca koja se kriju iza ovih brojki a da im i imena ne znamo, sramota su hrvatske države koja je prešutno dopustila da se ne spominju drukčije doli na razini statističkog podatka. Tijekom cijelog rata ubijeno je 402 djece, što je još jedna frapantna brojka, kao što je frapantno da rijetko tko u ovoj na krvi stvaranoj zemlji zna tko je Ivan Kljajić, dječak koji je imao samo šest mjeseci kada je nastradao kao najmlađa vukovarska žrtva. Rijetki znaju za Igora Kačića, koji je imao samo 16 godina kada je nastradao kao najmlađa žrtva Ovčare. Igor je tek krenuo u srednju školu kada su ga smaknuli zločinci bez milosti, zrna ljudskosti i savjesti, oduzimajući mu život samo zato što je bio sin vukovarskog branitelja.
Igora je osobno za smrt izdvojio zločinac Veselin Šljivančanin, koji ni za ovaj ni za brojne druge zločine nikad nije odgovarao. Kao da nije dovoljno što su vukovarska djeca s roditeljima proživljavala sve strahote opsade grada, provodeći djetinjstvo po podrumima, bez vode i hrane, krvnici su tih bolnih devedesetih ubijali i djecu i cijele obitelji, baš kao što je to bio slučaj s obitelji Aleksander. Otac Emil, majka Vlasta i dvogodišnji Matej poginuli su istog dana od iste granate 15. studenog 1991. pred pad Vukovara. U smrt je tako odšetao i Matej, koji je svoje prve korake načinio u podrumima grada na koji su padale granate. Tijelo mu je kasnije pronađeno zamotano u zeleno bolničko platno. Za ovu obitelj rijetki su u Hrvatskoj čuli. Još se rjeđe govori o stradanjima u selu Petrovci, nadomak Vukovara, na početku listopada 1991. Tada je pri ulasku JNA u selo i napredovanju prema Vukovaru stanovništvo Petrovaca granatirano, a na izlazu iz dvorišta teško su ranjeni majka, brat i otac Veselko, čiji je četverogodišnji sin Boris na mjestu preminuo.
JNA je nastavio ubijati djecu i nakon pada Vukovara, pa je život izgubio i 13-godišnji Igor Černok za kojeg Hrvati ne znaju. No ne znaju ni za Zlatka Palahinjaka, Karla Nikolića, Stevu Gegića, Marija Kolarića. Sabahudina Gršića, Antu Šarića, Sinišu Rajkovića, Josipa Bandića… Ne znaju kakve je snove sanjala Graciela Jelić. Iza tužnih vukovarskih brojki kriju se i ugašena djetinjstva 17-godišnjih Tomislava Baumgartnera i Vedrana Galića, kao i imena četvero djece koja se još vode nestalima – Ivan Barbarić nestao na Priljevu, Davor Držaljević i Josip Krošnjar iz Vukovara te Elizabeta Zekić iz Borova. Iz povijesti Vukovara izbrisani su i Stjepan i Anica Pakšec te njihova djeca, 15-godišnji Dario i 11-godišnji Damir. Tijela su im pronađena u zatrpanom bunaru. I Martina Štefančić, stara samo četiri godine, postala je žrtva četnika. Za njezino, ali i za ubojstvo ostale vukovarske i druge djece stradale u ratu, uglavnom nitko nije odgovarao.
Medicinski otpad
Iako imaju i ime i prezime, ova su hrvatska djeca ostala uglavnom nepoznata hrvatskoj javnosti. O njima se nije govorilo u Saboru, na televiziji, o njima niste mogli pogledati film ni predstavu… Imena ubijene djece godinama nakon rata najčešće su se provlačila kao statistički podaci. Sustav se nije pozabavio istraživanjima pojedinačnih životnih priča te djece i njihovih obitelji, a dio djece i nije u ovoj statistici.
O tome je progovarala teologinja i književnica Ana Galović, koja je sabrala 34 priče u knjizi “Mama, ne vidim nebo”. Ana u knjizi, među ostalim, progovara i o majci Josipa Baloga koja je umrla desetak dana nakon što je sjećanje na sina i supruga ispričala autorici. “Nitko me nikada u ovih 30 godina nije pitao što se dogodilo kojem djetetu”, ispričala je. Svjedočanstvo je iznijela i majka Antonije Zeko koja je živjela samo 13 sati. Gađanjem agregata bolnice nestalo je struje u inkubatoru u kojem je prerano rođena Antonija čekala oporavak.
“Umrla je moja djevojčica. Za nekoliko dana umro je i moj grad. Vidjela sam kako su je stavili u kutiju od medicinskog otpada, i to je posljednje što o njoj znam”, kazala je majka Dušica. To je ujedno i priča o tome koliko Hrvatska ništa ne zna o svojoj stradaloj djeci, koje se tek od ove godine prisjećamo svakog 3. svibnja.
Izvor:7Dnevno.hr/Mirko Jozić
Autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: JL
