STIPO MLINARIĆ ĆIPE PRISJEĆA SE HEROJSKOG GRADA: ‘Dođite u Hrvatsku školu herojstva, u vaš sveti Vukovar!’
Uoči obilježavanja 18. studenoga Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe prisjeća se dana iz Domovinskog rata.
Napisao je novi status na Facebooku. Evo o čemu…
“Spavanje nakon 4 dana…
Dobro jutro draga mladosti! Jeste li se naspavali? Znam da ponekad probdijete cijelu noć na zabavama, svadbama, veseljima i partijima bez kakvi mladine mogu. I ja sam noći znao tako provoditi. Ali, jednom, bilo je puno drugačije, i puno teže.
Protrljajte oči, razbudite se, i uživite. Uđite opet u miris baruta krhotinama zatrpanog Vukovara. Samo da se prisjetimo: Stabla su osakaćena, kuće urušene, prometa više nema, dim, garež, smrad i pucnjevi neprestance…. zadnji su dani prije pada grada. Totalni je kaos, kolaju dezinformacije, čini mi se brže nego u današnje vrijeme interneta i mobitela. Priča se o proboju, da su naši krenuli iz Vinkovaca i da nije sve gotovo. Nada za lakomislene, koji se vole tješiti utopijama. Tko je htio znati, znao je da je to apsolutno nemoguće. Takvi smo mi ljudi, do zadnjega ćemo vjerovati u spas i u bezizlaznim situacijama.
Junaci mojih priča, ostaci mog Turbo voda drže se i dalje zajedno, samo nas je sada puno manje zbog pogibija i ranjavanja pa se spajamo s drugim borcima koji su ostali koliko toliko prisebni i još čvrsto drže puške u rukama. Već danima nismo spavali niti jeli. Umorni smo ali pokreće nas neka nadljudska snaga. Kraj je blizu i treba se pobrinuti za preostale civile. Pa radi njih smo i ratovali, nećemo ih sada ostaviti na cjedilu.
Četnici su nam blizu, čujemo ih i vidimo. Granate i pucnjevi paraju zrak. Uz sav taj kaos četnici nas i psihički maltretiraju, preko razglasa od transportera puštaju ‘Marš na Drinu’ te nas pozivaju na predaju. Tijekom rata služili su se oni psihološkim akcijama. Tijekom noći, kada se smiri pucnjava i zavlada totalna tišina, preko zvučnika bi oštrili nož. I tako cijelu noć. To je onaj glupi zvuk koji baš udara na živce. Nije ugodan, ali vremenom smo se navikli i počeli smo zbijati šale na te njihove provokacije, zadirkivali smo ih: ‘Da li to mamu svoju idete brijati?’ i razne druge šale koje nisu primjerene za javnost. Ali ova glazba i ovaj iritantan glas koji poziva na predaju stvarno iritira, pa smo govorili da nam je vidjeti taj transporter bar na minutu, odsvirao bi on svoj posljednji marš na Drinu, a onaj koji priča i poziva na predaju bi pocrnio da ga ni majka ne bi više prepoznala.
Ni kada je sve bilo gotovo mi nismo gubili moral. Bili smo visokomotivirani i znali smo iako trenutno gubimo da smo napravili ogromnu stvar za našu Hrvatsku. Nakon četiri neprospavane noći i dana u stalnom pokretu i nagovaranju civila da napuste svoje podrume i odu u tvornicu, dolazimo u zgrade preko puta Caffe bara Moris i tamo praznimo skloništa s civilima s puno muke i objašnjenja ljudima da su četnici svega 100 metara od njih i da moraju ići ako neće da ih četnici ubiju. Tu nas hvata noć, dogovor je da ih držimo još barem jedan dan na ovoj udaljenosti da se ljudi iz zgrada mogu povući u tvornicu. Drugi branitelji se raspoređuju cijelom dužinom Naselja, a nas iz Turbo voda dopada zgrada u kojoj su civili tek netom prije našeg dolaska napustili podrum.
Podrum je bio uređen kao nečiji dom, peć je još tinjala i bilo je tako toplo. Robo (Robert Zadro, Blagin sin – on je bio zapovjednik Turbo voda) pokušava organizirati stražu. Opasno je jer su nam četnici jako blizu i postoji opasnost da nam tijekom noći uđu u podrum. S prozora zgrade gledamo četnike kako pred sumrak na svega 100 metara od našeg podruma kradu iz jednog kafića na Borovskoj cesti šank i nose ga u traktorsku prikolicu. Ovo je čin koji pokazuje svu duhovnu plitkoću okupacijske srbočetničke vojske. Obične divlje horde koje su nama potpuno neshvatljive. Mi ginemo za ideale, i znamo da ginemo, ali sretni smo ako naša smrt znači slobodu ostatku Hrvatske i novim generacijama, a okupator je zaokupljen bojlerom, sudoperom, šankom… Ne mogu zamisliti kako će moći živjeti s tim stvarima; na što će ga podsjećati? Ove primitivne pljačke su najbjednija razina ljudskosti koja se može zbiti. Gledam moje suborce, tako plemenite, sasvim drugačije. Poniznost, spremnost na smrt, požrtvovnost. Nema osude, gramzivosti, optužbi. Grad nam pada, ali nema bijesa, ne tražimo krivca, ne tražimo ništa i sve razumijemo. Sretni smo da smo mogli ginuti za ideale… A kod njih krađa, otimanje, mržnja, laž, palež… Koja razlika. To je početak i kraj njihove ideologije rata.
Umor i ovaj sređeni topli podrum učinio je svoje, nitko nije više imao snage za stražu. Kada je Robo vidio da tu nema pomoći, legli smo svi i stvarno kao bebe u sigurnom majčinom krilu spavali smo do jutra dok nas nisu probudile granate i metci. Pa što Bog dragi da. A tako i bi: Bog dragi nas je čuvao tu noć jer su mogli sići u podrum i sve nas zaklati na spavanju.
Umor postigne to da u čovjeku zavlada potpuna ravnodušnost. Bilo nam je svejedno, samo da se naspavamo. A ujutro, opet smo ko novi: vratio nam se onaj adrenalin i s njim onaj osjećaj odgovornosti da moramo zaustaviti četnike kako bi civilima dali vremena za povlačenje. U tim zadnjim danima na nas su ispaljivali sve moguće granate, svih kalibara, ispaljivali su svjetleće metke, dum-dum metke, a onda kao šećer na kraju bacili su nam suzavce. To je bio neopisiv osjećaj, u trenu smo svi ‘plakali’. Ironično, cijelo vrijeme rata imali smo gas maske ali u ovom povlačenju naravno da smo ih negdje izgubili. Kada ti suzavac nadraži oči to je neopisiva bol, ne možeš si pomoći i cijelo vrijeme trljaš oči a sve ti je gore i gore. Tako je izgledalo naše povlačenje. Tako smo napustili zgrade u Naselju i polako smo se kretali prema Borovo Commerceu, kretali smo se prema svojim sudbinama.
I ostavili za sobom ulice u kojima smo postali heroji. Nije bilo vremena da se s njima pozdravimo. Ali, ostavljali smo za sobom povijest. Svatko svoju, svatko drugačiju. Ostavili smo sveta mjesta pogibija naših heroja. I kretali dalje, u posve nepoznati svijet koji je bio pun mržnje, ljudske zlobe i smrti.
Preostala skupna Turbo Voda, s Robom na čelu imala je samo jedno. Otkrivenu mladenačku snagu, neočekivanu ozbiljnost i zrelost, a najviše jedinstvo do kraja. Ah… dragi moji mladi! Tako bih volio da otkrijete što nosite u sebi, i što možete. Koliko li je danas Turbo-vodova u mojemu narodu! Znam da ih ima… i ja ih tražim.
Vukovar vas, dečki i vas cure, čeka, da probudite u sebi ono naše…
Dođite u Hrvatsku školu herojstva, u vaš sveti Vukovar!”, napisao je Stipo Mlinarić Ćipe na Facebooku.
