Strah i očaj nakon potresa: Ljudi su ostali bez svojih najmilijih

POTRES NA BANOVINI

Naši reporteri su na terenu na području Banovine gdje je, uslijed strašnih potresa živote izgubilo sedmero ljudi. Većina je ostala na ulici, neki su bez krova nad glavom

U Majskim Poljanama je hladno. Oblaci su se nadvili nad selo koje više ne postoji. Više nitko ne reagira na stalna podrhtavanja. Šutke, s podočnjacima, smireni muškarci čiste ostatke svojih nekadašnjih života.

Petero mještana je stradalo. Dario Tomić, sin poginulog Franje i brat preminulog Marija, podiže iz ruševina fotografiju svoje obitelji. Cijela se kuća stropoštala na njih, nije im bilo spasa. Dario presavija fotografiju, jedinu koja mu preostaje nakon ovog užasa. Nema suza, jak je, drži se zbog ostatka obitelji, zbog majke koja je preživjela.

POGLEDAJTE VIDEO: STRADALA KUĆA U GLINI

- Ne mogu pričati, oprostite, radite vi svoje...kaže Dario dok se saginje nad razorenim selom.

Tomići su, kao i većina mještana, ovamo došli 1996. u bijegu od rata u Bosni. Ovo je bila njihova obiteljska kuća, u kojoj je odrastalo troje djece. Mario je živio s ocem i majkom, radio je kao pravosudni policajac. I Dario je u policiji, došli su i njegovi kolege pomoći. Došla je i rodbina iz Slavonskog Broda, krenuli su raščišćavati ruševine, tražiti uspomene. Iz blata izviru note za harmoniku, koju je Franjo volio više od ičeg. Radio je u školi kao domar, a skućio se ovdje s obitelji nakon rata. Do novog užasa koji je sve odnio u manje od jedne minute.

- Rafalni potres, užasno je bilo. Istrčali smo iz kuće, naša je ostala čitava, i poletjeli k mome bratu. Nije se ništa moglo učiniti, zatrpani su bili... Užasno je, užasno - govori nam Ivo Tomić, brat poginulog Franje, stric Marijev. Svi su u šoku, najgore je majci, koja je sad kod kćeri. U vrijeme potresa bila je na poslu, i tako se spasila.

Kuća se potpuno urušila i Tomislavu Suknaiću, koji je ovamo doselio iz Bosne 1992. I on je pobjegao od užasa rata.

- Sve je palo na mene i sina, žena je radila, nema više kuće, govori Tomislav. Spašavao je svoje konje, šesnaest ih je, jednoga je vadio iz ruševina nakon što je sebe izvukao.

- Ostali smo ispod štoka, s kauča sam uspio doći pod vrata, i tu smo ostali, spasili se. Ne znam gdje ćemo, što ćemo... očajan je Tomislav. Do trenutka pisanja članka, država ove ljude još nije posjetila, niti im je ponuđen ikakav trajni smještaj. Ne znaju gdje će, spavali su u susjedovom dvorištu.

Vani na hladnoći je i šesteročlana obitelj Jurković. Imaju četvero male djece, a najmlađe ima tri godine. Zasad nemaju smještaj, očekuju obećani kontjener koji bi trebao stići danas. Kuća im je potpuno neupotrebljiva, ne usuđuju se ni ući u nju. Nigdje se ne može kupiti kruh ni mlijeko pa se nadaju da će barem toga biti dovoljno iz donacija. Ako ne dođe kontejner, i ovu će noć provesti u trošnoj kamp kućici. 

Ruševine su zatrpale i jedan stari bračni par. Susjedi su ih spašavali, odmah nakon potresa su potrčali prema njima. Uspjeli su izvući ženu, dok starac nije preživio. Jedna žrtva, kažu, završila je u plamenu, nakon što je potres srušio peć.

Pet mještana Majskih Poljana je poginulo, a u cijelom mjestu ih ima manje od 150. Rat, sad ovo... Sve ispočetka. Žene, djeca i stariji su evakuirani. Poslali su ih u Petrinju, u vojarnu. Nitko nije oka sklopio, noć je probdijena. Sjedili su u mraku, u autima. Ne znaju što će dalje, nemaju plan ni za narednih sat vremena, a kamoli za nešto dalje od toga. Ljudi se počinju javljati, pristižu paketi, zatekli smo i nekoliko kombija iz Dalmacije. Stigli su i navijači iz različitih krajeva zemlje, s lopatama i grabljama, svi su svjesni da ne mogu učiniti puno, ali žele bar malo pomoći, malo očistiti. Za to vrijeme, mještani smireno, tiho i čvrsto rade, ali život im je ostao ispod ruševina, zajedno s igračkama i fotografijama.

Nešto dalje, u Petrinji, situacija je kaotična. Grad izgleda kao da je protutnjao rat, sa svih strana se mogu čuti sirene i automobilski alarmi. Ovdje je život ostavila djevojčica Laura Cvijić, koja je prije nekoliko dana napunila 13 godina. Urušio se dio zgrade na nju. Muškarac, Dinko Radučević, pokušavao ju je oživljavati punih 40 minuta, dok hitna nije došla po nju. Uzalud. Slomljen i u suzama, našem reporteru je ispričao što se dogodilo.

- Tražio sam svoju kćer i našao nju. Palo je ovo na nju, ovaj dio kuće, ja sam je više od 40 minuta oživljavao. Nije bilo hitne, za to dijete će mi netko odgovarati, vjerujte mi. Poznavao sam je, vjerujte mi da će netko odgovarati. Nakon 40 minuta je došla hitna. Curica je prije pet dana napunila 13 godina - kazao je svjedok našem reporteru. Na kraju, jedino što mu je preostalo, prije nego su se zatvorila vrata od vozila koje je odvezlo, bilo je da ostavi krunicu na njenom tijelu. U međuvremenu smo došli do obitelji nesretne djevojčice. I oni su nam kratko poručili da će se osobno pobrinuti da netko odgovara za Laurinu smrt.

U Petrinji je hladno, cijelo vrijeme tlo podrhtava, grad je pun ljudi na ulicama. Vojska, civilna zaštita, vatrogasci i HGSS pokušavaju osigurati daljnje urušavanje. Građani lutaju ili, umotani u deke, stoje zabrinuto na jednoj točki. Boje se ući ili približiti zgradama. U šoku su. Najavljuje se kiša. Naša reporterka nam opisuje kako je u ponedjeljak boravila u kući gospođe Ankice Lončarević, a sad, prenosi nam, stoji pred tom građevinom i gleda u sobe koje više ne postoje. I ovdje su ljudi neispavani, strah se nazire u očima okruženima tamnim podočnjacima. Malo njih se uspjelo zagrijati preko noći, neki su se zaključali u aute, neki su probdjeli čučeći pred vatrom. Gospođa Dubravka ima dvije kćeri. Ostali su bez kuće. Spavali su u autu, promrzli do kosti. Trzaju se na svaki jači zvuk. Mnogi ne znaju gdje će ni kako će prespavati sljedeću noć. I one nakon nje. S knedlom u grlu, ljudi često spominju rat. Prisjećaju se, uspoređuju. Ne mogu vjerovati da su toliko toga doživjeli. Stariji kažu da im je dosta života u strahu i nadaju se da će ove zadnje godine provesti u miru, a ne ovako. Dovoljno su se za života napatili, dovoljno se cijeli ovaj kraj napatio.

Žažina je također zavijena u crno. Potres je uzeo život Stanka Zeca, čovjeka od 65 godina koji je preminuo u crkvi. Razgovarali smo s njegovom susjedom koja je nakon udara susrela Stankovu suprugu.

- Sjedila je ispred kuće, plakala i držala se za glavu. Tad još nisam znala što je bilo pa sam pitala: ‘Susjeda je li vam velika šteta’. Samo je rekla: ‘Je, velika je šteta’- prepričava susjeda poginulog orguljaša Stanka.

On je, s još trojicom kolega, u utorak prijepodne čistio u crkvi župnoj crkvi sv. Nikole i Vida u Žažini.

- On je, pričaju, bio na horu kad je krenuo potres. Ostao je zatočen pod ruševinama tornja i zvona. Još jedna žena je stradala, ozlijeđena joj je noga, ali nije životno opasno. Kažu da se pjevač koji vodi zbor sakrio ispod oltara inače bi i njega poklopili - vidno šokirana priča susjeda Marija Božičević (73).

-  Nismo mi odmah znali da je tako gadno. Šest sati im je trebalo da ga izvuku ispod ruševina. On je u početku još komunicirao. Javljao se kad bi ga zvali, a onda je prestao. Strašna tragedija - priča Marija.

Stanko i supruga u Žažini su živjeli sami, no imaju djecu u Sisku.

- Čim se doznalo da je poginuo, po susjedu su došli sinovi i odvezli je. I njihova kuća je oštećena, ne znam kolika je šteta ni u kakvom je stanju - govori Marija, sretna što još ima krov nad glavom te ne mora biti na cesti. Stol joj je krcat naslaganim biljkama i suđem, a posvuda su i razni ukrasni predmeti, koji su do utorka bili izloženi u kuhinjskim ormarićima. Prepričava nam svoj doživljaj razornog potresa.

- Bila sam u kuhinji i taman sam mislila pospremiti suđe. Krenula sam prema stolu kad je počelo. Uspjela sam se samo primiti rukama za zid i stol i čekati dok se sve rušilo. Sreća da nisam pila kavu u sobi kao što inače radim u to vrijeme jer sam mogla glavu izgubiti - kaže nam potreseno.

U trenucima dok pišemo ovaj članak, tlo na Baniji još uvijek podrhtava. Svaki novi trzaj pojačava strah mještana koji su ostali bez svojih domova, bez svojih najmilijih, bez svojih života.

POGLEDAJTE VIDEO: