SUMNJA U MAKSIMIRU Od euforije do nervoze i nemira u samo pet tjedana, a dva predstojeća izazova mogla bi biti presudna
U samo pet tjedana posve se promijenilo ozračje u i oko Maksimira. Od euforije nakon velike 4:0 pobjede protiv Hajduka (26. veljače), pa do nervoze i nemira nakon još jednog lošijeg izdanja i subotnjeg 1:1 remija u Velikoj Gorici. I odjednom je ono što se donedavno činilo kao gotova stvar, osvajanje naslova, još kako kompromitirano i pojavile su se sumnje. Unutar i oko Dinama...
Istina je, Dinamo drži golemih sedam bodova viška uoči zadnje četvrtine prvenstvene utrke. Međutim, ta se bodovna zaliha može praktički preko noći otopiti, baš kao što se i otopila u ovih 35 dana. Samopouzdanje se pretvorilo u malodušnost, sama pomisao na odlazak na bilo koje gostovanje budi nemir kod svih dinamovaca. Jer, brojke su poražavajuće: na pet proljetnih gostovanja Plavi su dvaput bili poraženi (Šibenik, Istra), dvaput su remizirali (Slaven Belupo, Gorica) i samo su se jednom sa sva tri boda vratili doma (Varaždin). A to definitivno nije šampionski hod, niti zrcalo toliko spominjanog “pobjedničkog garda” ove momčadi...
Nemir su donijele lošije igre i loši rezultati, gubitak čak deset bodova u posljednjih pet utakmica poslije derbija s Hajdukom. E sad, zašto se to dogodilo, zašto je Dinamo u ovih nešto više od mjesec dana od nedodirljive momčadi postao sastav koji grčevito spašava bod u okršaju s posljednjim na ljestvici? To je upit na kojega Čačić mora već danas pronaći odgovor...
Neprijeporno je, uz opuštanje nakon “razbijanja” Hajduka, na svlačionicu utjecala i borba za vlast iz klupskih salona, sve je to poremetilo ozračje u kabini. Nervozu su pojačale i najave smanjenja proračuna, nemušto izrečene baš u tijeku pregovora s ključnim igračima oko produženja ugovora. Iako, doznali smo da su svim igračima, s kojima je dosad dogovoren produžetak, ugovori poboljšani.
Dolaze odgovori
Da Livaković u Velikoj Gorici nije bio u reprezentativnom izdanju, Plavi bi ostali i bez tog mršavog boda. Možemo sad govoriti o Drmićevim promašenim velikim prilikama (opet!) ili o izostanku nekih ozlijeđenih igrača (Petković, Perić), pa o odlasku Ademija, umoru nekih nogometaša nakon reprezentativne akcije... Ali, onda dolazimo i do pitanja zašto nisu igrali svježiji i odmorniji igrači umjesto tih umornih? Kad već, je li, Dinamo ima “najdužu klupu” i najbolji roster. I taj velikogorički primjer pokazuje da ta priča s “dugim rosterom” baš i ne drži vodu...
Teško se, naime, sjetiti kad je neki Dinamov igrač ušao s klupe i unio novu energiju, kvalitetu i polet. Kroz misli nam prolazi tek dvoboj 1. kola s Lokomotivom u Maksimiru, tada je Drmić, pri vodstvu Lokomotive 2:0, već u 24. minuti zamijenio Bočkaja i potom je postigao dva pogotka, u igru je u nastavku ušao i Menalo (77. minuta), te u sudačkoj nadoknadi postigao gol za potpuni preokret.
Činjenica jest da je Čačić poznat kao trener koji mijenja samo kad mora, ni promjena pravila uvjetovana pandemijom COVID-a 19 nije promijenila njegov stav, iako su sad izmjene postale zapravo i dodatno taktičko oružje, koje jasno nudi mogućnost provedbe i potvrde tih teza o “dugoj klupi”. No, taj Čačićev stav jasno govori da vjeruje isključivo određenom broju igrača (nekima i previše!), dok su drugi pogurnuti sa strane i rijetko ih koristi. Opravdano ili ne, to samo trener zna...
A u takvoj je situaciji nemoguće očekivati da baš ti igrači, na nekim utakmicama kad ipak dobiju priliku, odigraju dobro i donesu nešto novo. Nisu razigrani, izvan su natjecateljskog ritma i logično je da u onih (najviše) pola sata na travnjaku (i to ne na svakoj utakmici!) ne mogu donijeti željeni pomak.
Pet gostovanja
Najbolji je primjer za to već spomenuti Bočkaj, u igru je u Velikoj Gorici ušao u 71. minuti i izgledao je kao da je zalutao na nogometni travnjak. Sukrivac je za primljeni pogodak, no taj je izgubljeni duel bio samo kruna brojnih pogrešaka igrača koji je apsolutno izvan nogometa posljednjih mjeseci. Slična je situacija i s Menalom, a (pre)skupi Perković nije ni dobio priliku s Goricom i još uvijek je njegov potencijal zagonetka. Theophile je, pak, nakon dugoga neigranja dobro odradio svoje, iskustvom je nadoknadio manjak utakmica. Ali, ostalo je nejasno uvođenje 16-godišnjeg kadeta Tonija Majića u sudačkoj nadoknadi umjesto Drmića, nije se valjda očekivalo da će golobradi dječak vaditi “kestenje iz vatre”? K tome, junior Rukavina već je mjesecima s prvom momčadi, pa zašto onda on nije dobio priliku? Vjerojatno je Čačić imao svoje razloge, valjda je znao nešto što mi ne znamo...
Uglavnom, maksimirsko ozračje nije dobro. Čačić je pred velikim izazovom i vidjet ćemo u ovoj završnici hoće li uspjeti vratiti momčad u pozitivu. Zapravo, mnoge će odgovore ponuditi dolazeći tjedan – u srijedu Plavi gostuju u Šibeniku u polufinalu Kupa, a na Veliku subotu opet su gosti, ovaj put u Kranjčevićevoj kod Lokomotive. Iako šibenski kup-dvoboj nema popravnog, iako bi uspjeh u tom dvoboju donekle vratio pozitivno ozračje i u psihološkom bi smislu bio značajan, dojma smo da je Plavima neusporedivo važnije prvenstveno gostovanje kod Lokosa. Istina je, i osvajanje Kupa donosi trofej, ali od toga, osim prestiža, nema neke koristi. Financijske koristi.
U ovih posljednjih devet kola Plavi gostuju pet puta (Lokomotiva, Istra, Rijeka, Hajduk i Osijek), sva tri derbija, dakle, igraju vani! A znano je kako su ovoga proljeća prolazili na gostovanjima, kod kudikamo slabijih suparnika. I stoga u posljednjoj četvrtini natjecanja moraju potvrditi taj svoj pobjednički, šampionski gard, koji je u burnom ožujku negdje pogubljen...
