Svijet zapeo između nedostižne ukrajinske pobjede i beskrajnog rata

Nije tajna kako ukrajinski državni i vojni vrh već duže vrijeme najavljuju veliku ofanzivu na nekoj od ukrajinskih bojišnica s ciljem pobjede nad ruskom vojskom. Ona im je toliko nužna u vrijeme dok trpe poraz za porazom na „užarenom“ Donbasu, gdje ruske i proruske snage polako ali uvjerljivo osvajaju naselje za naseljem, grad za gradom. Nedavno je veliki protunapad najavio i predsjednik Volodimir Zelenski, kazavši kako će nakon njega postojati mogućnost da se rat završi do kraja ove godine pregovorima s Moskvom, ali ovaj put pod uvjetima Kijeva.

Za ove namjere Ukrajine naravno da dobro zna i službeni politički i vojni vrh Rusije, ali im, barem javno – ne daju previše pozornosti jer ih smatraju nerealnim – preciznije, neizvedivim, osim u samoubilačke svrhe. Pri tom ruski analitičari podsjećaju na potpunu dominaciju ruskih zračnih snaga na nebu iznad Ukrajine, kao i na apsolutnu nadmoć u suvremenim dalekometnim raketnim sustavima. Kada jedna strana u ta dva segmenta (a u konkretnom slučaju uopće i ne spominjemo mornaricu koju Ukrajina gotovo i nema) ima dominaciju, gotovo pa vlast – bilo kakva velika kopnena operacija od strane protivnika nema šanse za uspjeh, dok su joj s druge strane zajamčeni veliki gubici u ljudstvu i tehnici.

Osim Zelenskog nedavno, jučer je i u britanskom mediju The Times objavljen intervju s ukrajinskim ministrom obrane Oleksijem Reznikovom, koji je potvrdio ukrajinske planove za oslobađanje juga zemlje, kazavši kako se u tu svrhu priprema čak milijun ukrajinskih vojnika opremljenih zapadnim naoružanjem.

Međutim, ovdje je bitno naglasiti slijedeće: stvari ovako osjetljive – vojne prirode, nikad se ne objavljuju javno, u medijima, osim ako nisu isključivo propagandne prirode, što je vrlo moguće s obzirom na teško stanje ukrajinske vojske na istoku zemlje – u Donbasu. Postoji i mogućnost da se njihovom objavom nastoji zavarati protivnika pa da on pozornost, kao i svoje vojne efektive prebaci na potencijalna područja očekivanog protunapada, dok se sam napad onda izvrši na posve drugom sektoru bojišta. Ali u uvjetima današnjeg modernog satelitskog, elektroničkog i svakog drugog obavještajnog izviđanja nadanje u tako nešto bilo bi krajnje teško zamislivo i posve neprofesionalno – pa na kraju pretpostavljam kako se, u slučaju Kijeva, ovdje ipak radi o propagandi s ciljem podizanja morala domaćoj javnosti ali i poticanja zapadnih država na još veće isporuke oružja.

Zanimljivo je, međutim, kako se, paralelno s navedenim izjavama ukrajinskih dužnosnika o velikom protunapadu, na zapadu sve više pojavljuju tekstovi i u uglednim (mainstream) medijima koji govore o „sizifovom poslu“ po tom pitanju.

Tako je The New York Times ovih dana napisao kako Zapad nije u stanju podupirati Ukrajinu dugo vremena u pozadini rastućeg zamora s obje strane Atlantika. Pomoć Zelenskom mogla bi trajati do drugog tromjesečja sljedeće godine, dok bi daljnje isporuke oružja pogoršale vojnu spremnost samog SAD-a.

Washington također strahuje od izravnog sukoba dviju supersila. Pomoć Ukrajini već je koštala SAD oko 54 milijarde dolara, a ostali saveznici se baš i ne žure s izdavanjem novog čeka Kijevu. Navodno Njemačka sada blokira daljnje kreditiranje Ukrajine od strane EU bez dobivanja jamstava da će dobiveni novac Kijev moći i vratiti.

U tom je smislu zanimljiva i izjava njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Bearbock,

“Željela bih obećati da ćemo osigurati humanitarne koridore iz spornih područja Ukrajine. Ali takvo obećanje mora biti potkrijepljeno vojnim sredstvima, a mi to ne možemo priuštiti. … Dobra vanjska politika znači zadržati hladnu glavu čak i kad srce gori. Ponekad se morate pomiriti s činjenicom da se ništa ne može učiniti”,

Međutim, možda najdalje na samo u oprezu, već i u upozorenju Kijevu ali i zapadnim prijestolnicama ide utjecajni američki medij Foreign Affairs, koji u analitičkom tekstu pod naslovom Fantazija o ruskom porazu i argumenti za diplomaciju piše kako Ukrajina ni pod kojim uvjetima ne može poraziti Rusiju na bojnom polju. Produljenje sukoba za nju znači samo značajno pogoršanje položaja. Ukrajinska i zapadna teorija “pobjede” vode u skupu slijepu ulicu.

Američki medij navodi kako se, dok ruske snage osvajaju Ukrajinu, čini da se predsjednik te zemlje i saveznici slažu da se Ukrajina mora boriti do pobjede i vratiti predratni status quo. Ukrajina tako ne bi priznala niti aneksiju Krima niti secesionističke državice u Donbasu i nastavila bi putem prema članstvu u EU i NATO-u. To bi, naravno, za Rusiju predstavljalo čisti poraz s obzirom na ogromne troškove koje je već imala, uz vjerojatnost da zapadne ekonomske sankcije protiv nje neće biti ukinute.

Foreign Affairs dalje piše o dva puta kojeg su stratezi ukrajinske pobjede osmislili kao moguća:

1. ruski poraz na bojnom polju;

2 pad ruske vlasti zbog iscrpljivanja Rusije i nezadovoljstva stanovništva.

„Ali obje te teorije o “pobjedi” imaju vrlo klimavo opravdanje, navodi dalje isti medij. Po svemu sudeći, ruska vojska je dovoljno jaka da obrani većinu svojih osvojenih područja. U Rusiji je ekonomija dovoljno autonomna, a Putinova moć dovoljno jaka da se predsjednik teško može natjerati da odustane od tih postignuća. Dakle, najvjerojatniji rezultat sadašnje situacije neće biti ukrajinski trijumf, već duga i krvava bitka, koja na kraju neće dovesti do konačnog ishoda. Dugotrajni sukob bit će skup, ne samo u smislu gubitka života i ekonomske štete, već i u smislu eskalacije, uključujući moguću uporabu nuklearnog oružja“, navodi američki medij.

Potom dodaje kako „ukrajinski čelnici i pokrovitelji govore kao da je pobjeda Kijeva pred vratima“, ali da se „te čarolije sve više doimaju kao čista fantazija“ Zbog toga „Ukrajina i Zapad moraju preispitati svoje ambicije i prijeći sa strategije pobjede na realističniji pristup: pronalazak diplomatskog kompromisa koji će okončati borbe“.

Podsjećam kako ruski državni vrh često navodi da je Kijev na redu za povući potez i da je on taj koji može zaustaviti rat “u roku odmah”. Potrebno je, kako kažu – da Zelenski naloži svojim vojnicima na bojišnicama da polože oružje i “rat će prestati za nekoliko sati” (izjava Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova).

Pri tom dodaje (u prošlomjesečnom intervjuu za američki The National Interest, da Kijev dobro zna što mora učiniti i što od njega traži Moskva. Nije precizirao o čemu je riječ, ali je svima jasno da se pri tom misli, kako je to nedavno kazao i sam Putin, da će se u budućim pregovorima trebati uzimati u obzir “nova realnost”.

Prevedeno na dobri stari hrvatski jezik – to znači da se dostignutih teritorijalnih osvajanja Moskva sigurno neće odreći. Stvar je jedino hoće li ih pripojiti Rusiji (prema mom mišljenju manje vjerojatno, barem ne srednjoročno), ili će im pregovorima osigurati krajnje široku autonomiju tj. zaseban status u svojevrsnoj “Jugoistočnoj Ukrajini” koja bi de facto više bila oslonjena na Moskvu nego Kijev. Sve ispod toga predstavljao bi poraz Moskve, a kako vidimo – i čega su sve više svjesni i na Zapadu – do toga neće doći.