"TIGAR" STEVICA PAVLINI LALA - Do smrti su ga budili ‘krikovi mrtvih’, umro je sam i napušten
STEVICA PAVLINI LALA
Kroz cijeli jučerašnji dan, kao i danas, hrvatski se branitelji prisjećaju Stevice Pavlinija – Lale, stožernog narednika i velikog “Tigra” koji je 19. svibnja 2015. godine preminuo u uvjetima nedostojnim čovjeka, sam, napušten i zaboravljen. Prisjećanje Lale kroz dirljive objave na šestu obljetnicu njegove smrti, svjedoče kako spomen na nesretnog branitelja koji je umro sam u svojoj kućici u Iloku – neće tako lako izblijediti…
Milanović ga posthumno odlikovao
Lalina vrijednost u obliku odličja osvanula je tek u listopadu prošle godine kada ga je posmrtno odlikovao hrvatski predsjednik Zoran Milanović i taj je događaj prihvaćen s odobravanjem i velikim oduševljenjem njegovih suboraca.
Od Lalinih suboraca koji su ga predložili za odlikovanje, doznali smo da je potekao iz disfunkcionalne obitelji, pa je tako od malih nogu prošavši kroz domove postao “institucijsko dijete”. U rat je, kažu, otišao bez sekunde razmišljanja i na bojišnicama je sa svojim Tigrovima dao cijelog sebe, kao da se za nešto htio odužiti.
“Naš Lala je od društvene ništice došao do statusa heroja u hipu, a okončao je kao žrtva rata, žrtva parazitske okoline, te ponajprije sustava koji je zanemario brigu za čovjeka, za ljude koji su sustav stvorili…”, kazao je o njemu bivši pripadnik Tigrova, Domagoj Jurčić.
“Znam da bi odgovorni iz rukava istresli niz razloga za takav kraj: obiteljsko naslijeđe, maloljetnu delikvenciju, boravak u KPD-u, alkohol… Sve samo kako bi umanjili lik i djelo našeg prijatelja te skrili demone koji su se naselili duboko u njegovu dušu, odnosno pilatovski oprali ruke i rekli – dali smo mu stan, dali smo mu mirovinu, što biste još htjeli?! Zanemarili su ono najvažnije, zanemarili su čovjeka i njegovu potrebu za radom i stvaranjem, njegovu potrebu za pripadnosti nečemu, jer kada život provedeš u sustavu teško je izvan njega funkcionirati”.
“Krikovi mrtvih budili su ga iz sna”
Jurčić kaže kako mu se pokojni Lala jednom prilikom povjerio:
“Rekao mi je da ne sanja mrtve, ali da ne može spavati zbog ‘njihovih krikova’. Bio je umirovljen i stambeno osiguran, ali vremenom je spao na kućicu u Iloku. Tamo je počeo kopniti, opterećen ratnim sjećanjima i tuđim ratama kredita. Odao se alkoholu. Sada mi se čini da je svjesno izabrao smrt. Nikakva psihosocijalizacija, nikakva rehabilitacija… Nitko nije imao sluha za krike u Lalinoj glavi koje je utapao u alkoholu. Ništa za čovjeka koji je za Hrvatsku dao sve”, kazao je Domagoj Jurčić koji je odmah nakon Laline smrti napisao emotivan nekrolog.
“Svoj život je okončao malo niže negoli ga je počeo, povlačeći se u alkoholnim izmaglicama lutajući ulicama svoga grada uglavnom sam, tek tu i tamo u društvu nekolicine svojih suboraca, nakratko izvlačeći podsmjehe bahatih klinaca i tipova koji nisu omirisali barut”, zaključuje Jurčić.
Stevica Pavlini – Lala bio je veliki ratnik. Mnogi tvrde kako je najteži trenutak ratne Hrvatske za njega možda bio i najsretniji u životu. Bio je odvažan i njegovi su ga momci slijedili. Priča o Lalinom podvigu na “Bezimenom visu”, jednoj od čuka Južne bojišnice, samo je mali dio ratnog puta pokojnog iločkog heroja.
